Koliko daleko možemo ići?

Predstava ThisCasting, premijerno izvedena 1. veljače u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, nastala je u suradnji Teatra Rugantino s MMC Interkultura. Iako je navedeno da je riječ o projektu prema motivima drame Creeps Lutza Hubnera, zapravo je posrijedi autorski projekt Mirana Kurspahića, koji u predstavi ima i ulogu voditelja castinga, osobe koju ne vidimo, ali po čijim se uputama odvija predstava. Za razliku od Hubnera, koji drame ipak temelji na mnogo suptilnijim nijansama ljudskog sadizma i/ili mazohizma, ironično intoniranim dijalozima i aluzijama s mnogo suosjećanja u kojima gledatelj može pronaći i mjesta za optimizam, Kurspahić se odlučio za izravan i okrutan prikaz koji ne zazire od vulgarnosti, postajući u pojedinim prizorima i degutantan. Ne začuđuje stoga ni zvučna asocijacija s početka predstave u kojoj uzastopnim ponavljanjem imena televizijske emisije ThisCasting publika sigurno povremeno čuje i riječ disgusting (engl. odvratan, gadan, odbojan).

Sjajne "finalistice": Iskra Jirsak, Mirela Videk i Mia Biondić / Teatar Rugantino

Predstava ThisCasting osmišljena je kao finale audicije za voditeljicu emisije, a struktura audicije koja se zbiva pred publikom u studiju jednaka je onoj raznih talent-natjecanja, izbora za Miss ili pak reality showa kakve proteklih godina možemo vidjeti na programima privatnih televizijskih kuća. Nakon dramatične televizijske „špice“ glas spikera (Kurspahić) publiku upoznaje s uputama koje tijekom castinga treba slijediti. Aplauz, uzvik oduševljenja, uzvik neodobravanja i – začudo – premijerna se publika odaziva i sudjeluje. Tri finalistkinje castinga predstavljene su publici kratkim filmovima emitiranim na ekranu, a prvo je pitanje voditelja nakon predstavljanja uobičajeno na natjecanjima ljepote (ili razgovorima za posao). „Zašto mislite da biste baš vi trebali pobijediti?“ Tri su finalistice glumice bez angažmana, a njihove su „osobne biografije“ kombinacija stvarnih biografskih podataka, ali i podataka nekih njihovih kolegica. Njih tri tipične su predstavnice svoje generacije: Mia je new age aktivistica koja neriješene osobne emotivne probleme i profesionalni neuspjeh liječi meditacijom, Iskra je naizgled samosvjesna trendseterica čiji se svijet srušio nakon očeva hapšenja zbog privrednog kriminala, a Mirela je najniže na toj ljestvici i zato spremna na sve kako bi se svime što ima afirmirala u svijetu poznatih. Svaka od njih u različitoj je situaciji, no motiv – financijska sigurnost – dovoljno je snažan da nijedna ne želi odustati. Čak ni po cijenu prelaženja preko svih moralnih, etičkih i profesionalnih vrijednosti. I Mia i Iskra i Mirela u mučnoj su predstavi jednako ponižene, ne samo kao glumice nego i kao osobe. Na kraju, svoje najteže zadatke dobivaju iz publike, koja, shvativši to kao igru, ne reagira na njihovo ponižavanje na način na koji bi možda trebala – s gnušanjem, zgražanjem, napuštanjem dvorane. Možda se netko i zapitao gdje je granica, do koje smo mjere spremni ići? Što smo sve spremni učiniti stjerani u egzistencijalni kut u kojem nam se čini da je jedini izlaz iz situacije dobiti baš tu ulogu, ili taj posao, ili osvojiti veliku novčanu nagradu.

Redatelj Kurspahić u drugom dijelu predstave isprva okreće kameru prema publici (Ivan Bošnjak), zatim traži sudjelovanje u zadacima djevojaka, da bi potom od gledatelja zatražio da zadaju zadatke i, na kraju, nakon što su glumice dobile zasluženi aplauz za svoju scensku muku, publici uputio i aplauz sa scene. Jer, ovakve emisije, ovakvo medijsko ponižavanje izvođača ili pak anonimnih ljudi željnih uspjeha ili financijske koristi od njega, postoji i postojat će dok god postoji publika koja to gleda. Pesimistična i crna predstava pokazala je i veliki talent (i vjeru u redateljski projekt) triju vrlo zanimljivih mladih glumica, a njezina intrigantna poruka (i pouka) svakako je preporuka nekoj budućoj publici da se odazove na sudjelovanje, možda adekvatnije od onoga premijernoga protokola sastavljena od vrlo poznatih lica iz medijskoga, političkog i javnog života.