Svako je sada uvijek

 

I tako kad si se rodio nisi bio beba / čim si izdahnuo gledao si pogledom jastreba toliko je bio bistar / nisi bio ni-star a nikada dotad ni mlad / od tada svako uvijek bilo je svako sad / a svako sada uvijek / nije to tek lijek dok duša jasno sja / gle je pa da pa da

 

Ne neko glupo sada u-komu svatko se nada / nada tebi ne pripada i bez-nje već stvaraš Boga / Bog ti pričinja priče koje mu u svemu sliče / osvrni se na-sve nas u zviježđima kuhamo čaj / očaj smo izvijestili o napretku / postupno u svakomu retku / Bog mrmlja nerazumljivo

 

On i ti ste išli u šumu posjetiti ona dva stabla pod kojima su zaklali gorana / uvesti ih u svjetlo / u božansko podrijetlo / svaka vam je pripadnost nastrana posvuda ste na svakoj strani / ti smišljaš Božju volju / neka se čovjeci kolju umišljajući pritom voljeti / konačno nećeš ni bdjeti samo si sretan san / no u snu odjednom si sâm / čak i kada više nisi ni mrtva priroda ni insan / sve jave imaš i samo pogledom sviraš melodije iz opoja / po stvarnostima posvuda posvuda pa posvuda / to je istinski poj

 

 

 

Jesi li doista već mrtav

 

Mrtav si sebi već dugo / ali ti si za drugo
pleo sepete i košice / da klekneš nice kao
Benedikt i da priznaš bol / u sepetima
grozdje u košicima ribu i sol iznijeti na plac pred molitvu / brojnim srodnim dušama
koje se vrpolje u nama reći ćeš sve ste već u ljubavi / da to je predio ubavi svakoga
života

 

Sve što se u mozgu mota samo je plot do plota gdje postave velika sokoćala / i svako od tih zala i svaka od tih strahota odživljeni su već / dalekògledno i dalekòčujno skupljaš otpatke s globusa metneš ih u sve zaslone a onda se skutriš uz peć u roditeljskom domu / u naslonjač od pruća / strepiš pa umreš i umireš sve do sutrašnjeg svanuća

 

Sva tvoja dosadašnja pregnuća samo su puki pripravak za život sa svima i u svemu / vračevi viču „u-Njemu“ ali ti si svijest / tu nema ničega novoga sve je kao i uvijek bajkovito nema ni spoznaje Boga / prema Njemu ti već oduvijek od vlastita pruća pleteš svoj put / od mladica zavičajnog čempresa / onoga koji već šumi u tebi sred stravičnih nebesa

28. veljače 2013.

 

 

 

Majka Matica

 

Na zvijezdi pod zvijezdom pod križem na križu milijarde posvuda s tobom / gmižu i nestaju / ti sam sebe raspinješ sve dok se ne rasplineš tako nepostojan / dok lice ti raznosi vjetar tvoj kostur srče nektar s grudi nevine djevice / oglase se tada sve pjevice sa svima čovjecima naše ženke Matice / tada klekneš i moliš sve do prostora boli nasljeđuješ potom i pokrete / naše su matice svete / ni jedan od nas ne taji da ih žudi oploditi

 

Ali samo je jedna naša Majka Matica /mi smo njezini sinovi spetljani u nerazmrsivu zdrugu / takvi se vrtimo u krugu i tako čvrsne naš zdrug / no zapravo smo u elipsi / tako je zaključak izgledniji

 

Drugi mravinjaci i čovjeci znatno su nepregledniji / i uočljivo bjedniji čak i ne slave Maticu nego svoju kraljicu nekakvu tamo baku / svi s njome žele u braku biti i žensko i muško / a znanstvenik je već davno pod kruškom shvatio slobodan pad no ne i svekolik had gdje kraljica s bezbroj lica i ne može biti Matica / Matica ti je Mati / teško se tebe shvati no svaka riječ je istina

Zagreb, 17. ožujka 2013.

 

 

 

U raju si

 

Tvoj raj na kraju je svijeta / u paklu ljudskih zapleta gdje omamljen upravo šetaš / kad šetaš kada šećeš kad premećeš nevjerice u boje / zeleno mećeš na plavo kao pomodni slikari / nebrojeno para oči gleda te odasvuda / opčinjavaju te zjenice / baš njezine / iz tako uzbuđujuće blizine / ali daleko je sve još od istine

 

Kojetko kojekud vrluda ti išteš svoje kamo / samo molim nemojte ništa povišenim tonom / ovdje žudiš za iskonom i sâm si sebi os / i sve se ovdje za tebe i oko-tebe vrti

 

No tako je samo do smrti a dalje si samo svjetlost ili kako zakon odredi prema porazu ili pobjedi ako tako zaključi Bog jer zakon je on / no briga tebe za dalje / tamo gdje Svemogući te šalje i nema ljudskih želja koje se nazivlju zakonom / opet si u skladu s iskonom / njišeš sebe na ljuljački u roditeljskom vrtu / nad pučinom obzora crtu čas vidiš čas ne vidiš

Beč, 13. ožujka 2013.

 

 

 

Otklanjaš i dvotočku

 

Koliko si puta već umirao da utekneš / bježao si od primisli od straha od gomile sklanjao se u zavičaj / raj ti je plamtio u pogledu / sve tamo do vrha brda i dalje u planinu razastirao si ponovljeni sjaj / ljuljao si domovinu / pitom je ovo kraj i ljudi još pitomiji plijeve svoju baštinu / i vjeverice i ptice i kune i ribe svi dolaze u sliku / ti gradiš dom nasljedniku od vlastite krvi i kože / otkucaji srdaca se množe to je već forte-orkestar / odjednom – odnese ga vjetar

 

No svako je umiranje neko novo stanje / rijetko je to nešto manje a često života više / jednako ti se piše na ruku ti slijeće golubica / donositeljica poruke da smrt valja zaslužiti / na bilo kojemu kontinentu uvijek i istomu momentu nema drugog izbora / glas moj se s mora zapleo u muk / huka iz utrobe zemlje najavljuje početak predstave / svi su se odjednom sledili / ali nadolazi lava / još jedan od prividnih početaka

 

Ti odmičeš od sebe upitnik po upitnik / računalni klik i sve ih poobaraš i poništiš / i uskličnik i točku pogotovo dvotočku nju najuvjerenije otklanjaš / sve što bi nakon nje nabrojio već se podogađalo / izbrisan je i zavičaj i zamisao i raj / i vjeverice i ptice i ribe prestravljene bore se za opstanak / a gdje je tvoj nasljednik / zar si se utaman razapinjao / zar ovo i nije raspelo / zar na to sve se svelo kao da i nije bilo isusa / ni zavjeta u
maminim njedrima / nesvjestica bi te
spasila da može

19. ožujka 2013.

 

 

 

 

Kada tvoje ništa bude tvoje sve

 

Kada tvoje ništa bude tvoje sve – sve će tvoje biti u svemu / konačno izvan jezika neće ti biti izlika što si jedino u njemu / u svomu malomu svemiru u kojemu riječi ne umiru i kad se nove rađaju / tu se znanstvenici svađaju kakav će biti pravopis / no svaki tvoj zapis posve je oslobođen toga / Bog ne zna ni jedan jezik a svaki znade Boga

 

Ne plašiš se ne biti stoga što ćeš biti u Bogu / u svojemu jeziku u rječničkomu slogu imat ćeš zadanu ulogu / riječi će se pretvoriti u ptice / u krilatice i misli i znanja i sve što upravo sanjaš bit će tvoj ocean / svoj si vjeran ti san dokle te vrijeme ne razbudi / Boga ti nudi u zrakama s planine pa do mora / evo tvojega svemira tvojega vječna izvora

 

Nad zavičajem zora otkriva dva-tri obzora / polje i gora bliješte u svjetlu / svjetlo je tvoje biti / svjetlo je tvoje podrijetlo i opet i posvuda svjetlo sakriveno tada u mrak / no to je pouzdan znak da se spremaš pjevati / skupa sa svim pticama / crtaš svoj rodni prag i slažeš ga u slike / svoj jezik u ostale jezike / penješ se na smokvu pred kućom

15. travnja 2013.

 

 

 

Konačno si nešto shvatio

 

Ne znaš gdje si bio govoriš sebi vi / a zapravo si mi / no promisliš li bolje ti si samo oni / tako u međimurju oslovljavaju djedove i bake / nakon spoznaje svake znanja je ipak sve manje a ti si oni sve više / tako se lakše diše ali ti dišeš teže / rane su ti još uvijek svježe i krv ti se izlijeva u strah / sebe si ubio na mah ne tražiš olakotne okolnosti

 

Ne znaš ni gdje si sada / ni jedna tvoja nada nije održala riječ / nikada / dječak prelama mlječiku cijedi bijelu mliječ kuha ljepenku za ptice / majka kleči ničice pred ubogim oltarom / župnik usijanim žarom sve više ubrzava molitvu jer već ga čeka udovica / molitvenik crnih mu korica na sebi ima križ / i ti se zatim prekrižiš ali bez nižih strasti / u sada ćeš ionako pasti / ali još ćeš i dalje padati sve dok nešto ne shvatiš

 

A znaš li gdje li ćeš biti / hoćeš li grmuše loviti na onu svoju ljepenku / ili biti vojnik na tenku glupavi amerikanac / ili vlastiti neznanac koji titra na nebu / sve te slutnje zebu / one su tvoja stvarnost / a svaka slutnja za sebe zebe jače i jače / konačno si nešto shvatio / bit ćeš gdje i prije si bio / ti doista nisi oni / pa i kada jesi / jadan li si i čiji si

 

16. travnja 2013.

 

 

 

Čega ima toga nema

 

Ima Boga ima ima / kad ga tražiš tad ga nema / ali zar ti je Bog što / ne umisli da je tko / no to najmanje je zlo ima većih zala / Bog je dobro u tebi je / ali shvatiš da i nije / jest pa nije što te vodi tko te nosi sam sve posljedice snosiš / Bog podnosi

 

Zar u sliku sve unosiš zar naslikao bi Boga / onda ipak crtaš sebe / možeš sebi biti Bog / oslobođen svega zlog propovijedaš samo dobro svima čudan tad si pobro svjetina u tebi tinja / a u svjetini je Vrag brojnih sitnih sebičnosti / kažeš Bože mi oprosti i veslaš u svjetlo svijeta / slikaš sebe razapeta i neka se priča plete

 

Ti domaće pleteš sepete rodilo je grozdje i valja ga pobrati / u čempresove sepete će stati bačve će vino dati a ono tebi zamaha / još da je vrijedna snaha pa da veselo posluži toga čudnoga gosta / on plete čudnovatu priču / da sve je tvrdi od Boga od Dobroga do Zloga ali gleda snahu / čega svega tada ima / tebe nigdje u tom nema / ti u zauvijek se spremaš / valja ti se odriješiti od svih zlih privida što iz riječi stalno niču / ispleti i sepet i priču pa djeca da je sriču a svećenici je se odriču

 

17. travnja 2013.

 

 

 

Tako će i biti

 

U onomu onamo životu u kratkim hlačama uspinješ se na prste i bereš zvijezde / imaš ih pune šake prosipaju ti se do lakata / siješ ih u hodu dugim koracima po moru iza pradjedovske drage i plavet se odjednom zazlati / objema rukama protresaš nebesa jedna po jedna i zvijezde se tada trune u naš vrt / otac dugom blanjom izravnava crtu između mora i zavičajnog obzora i smješka se pri svakom zaveslaju

 

U ovomu ovdje životu upravo si spustio ruke s upravljača i auto klizi u pučinu / ploviš nadzvučno kroza jata sardela i tuna iz naše uvale u oceanski tunel i dalje / slike se natječu koja li će prije i svaka ti bljesak šalje kao na dalekòglednici u nekoj udaljenoj slici / ali ti si ovdje i sada i gledaš sve izbliza / pored poredanoga niza svih svojih predaka / sve ih jasno vidiš ali ni jednoga ne prepoznaješ / možda su preci tuđi ali oni ti kažu uđi sve ti je to sve-jedno / potrčiš tada za zvijezdom koja ti se otkotrljala nekamo u gornje dubrave / onda u sliku / ulovio si je i iskri se u oba tvoja oka / krajolik podrhtava uznemiren / smirio se čim si u nj legao sa svojom zvijezdom u naručju

 

O onomu tamo životu iza svih ovih života i nakon svega naglo si utonuo u potpuni mrak / do toga mjesta o umiranju i rađanju sve zna svak no tebi će se uskoro sve razdaniti / Svevišnji će ti najprije predzorje obznaniti pa kada kokot zapjeva zora će se raspuknuti nad planinom kao divlji nar izviše naše kuće kad uzri kao i nebo na istoku nadahnuta sjaja / dalje si u bezbroju zaveslaja dalje i sam sjajiš sve je dalje stvarnost i više ništa ne sanjaš / znaš da si na zvijezdama / ne znaš točno na kojoj si ali jesi tamo si / tako će i biti tako ćeš ponovno usniti / a onda i usnuti i tako nećeš sebe nikada iznova zasnovati / sve snove sada uhvati / ali upravo su preletjeli / svi u brzu preletu

 

Zagreb, 31. ožujka 2013.

 

 

 

 

Kad se sve sabere

 

Sve bi se moglo svesti na onaj uzak bezdan između nesvijesti i svijesti / nesvijest je puno izdašnija ali svijest je strašna i strašnija i obara redom sve redove / i odmah stvara nove iz nesvijesti i iz povijesti no takav ulov je mršav / premda su i tebe ulovili u razasutu svijest / u sve što u njoj jest / ali ne znaš nabrojiti

 

No tamo su svi tvoji životi bili vrlo živahni / slojeviti s krinolinama i plesni / uostalom i vrlo savjesni jer Bog te takva stvorio kad u naš je kraj navratio / ali ne baš i svjesni ni u jednom od milenija / to si zarana shvatio ali koje koristi /nisi znao naslikati ni sibile ni proroke / no tvojemu dobromu Trîpu ni to nije pomoglo / i biskup je bio razbojnik / ti i on bjež u bol pa iz bola na korčulu braći dominikancima / giacinta te naslikala kao anđela / u molitvah svojijeh spomeni i mene grjesnika

 

Iz daljina magla je prilazila pa te oblačila dok te vika kupača svlačila do posljednje misli / glazbenici su se s golaćima stisnuli svi u istoj grobnici / imam pop i svećenik udebljali se i kartaju / i švercaju duše posvuda po balkanu i okolo uz tone vjerničkih djela / eto dokle te dovela ta kojekakva svijest / a natrag u nesvijest ne možeš jer tvoja se majka Matica u nebo još kada otpremila / uzalud išteš igračke koje je negdje pospremila kada te vodila doktoru / živad se glasala u toru kokodakale su kokoši i tu i u sve-saboru / kako si krhak stvor a svijest tako stamena / i sve kad se sabere nedjelju proživi veselo / zapali švercanu škiju i sa svojom razdraganom družbom bacaj kamena s ramena

 

Zagreb, 18. 3. 2013.