Između cirkusa i performansa

Hrvatsko narodno kazalište odlučilo je i ove godine dati prilog insceniranju vrhunaca francuske dramske književnosti pa je za obilježavanje sedamdesete godišnjice smrti Jeana Giraudouxa (Bellac, 29. listopada 1882–Pariz, 31. siječnja 1944) odabralo dramski tekst Luđakinja iz Chaillota u prijevodu Davora Šošića, angažiravši redatelja Krešimira Dolenčića, koji je režirao i predstavu Građanin plemić na pozornici toga kazališta, a prema predlošcima Jean-Baptistea Poquelina Molièrea i Jean-Baptistea Lullyja, sa Sinišom Popovićem u naslovnoj ulozi, ali i isti Giraudouxov naslov u Wuppertalu 1993, u vrijeme trajanja rata u Hrvatskoj (premijera je bila 31. siječnja 2014). Za dramaturginju angažirana je Ana Tonković Dolenčić, v. d. ravnatelja Drame u HNK-u u Zagrebu i dramaturginja u tom kazalištu, a osim članova velikog ansambla HNK-a angažirani su i brojni gosti, od glumca Leona Lučeva kao Istraživača do pripadnika Cirkus triko teatra, cirkuskoga, glazbenoga, iluzionističkoga, performerskoga svijeta: Žongler je Ivo Frangeš, Pijanist/korepetitor Matej Meštrović, Udaraljkašica Kaja Farszky, a Balerina izvrsna Ana Pogorelić (u alternaciji s Ledom Šeparović). Maštoviti redatelj poduzeo je gotovo sve kako bi ponovno oživio svoju režiju i tekst napisan 1943, a praizveden 19. prosinca 1945. u Parizu te starije gledatelje možda podsjetio i na režiju Georgija Para na istoj pozornici 1963. (sudeći prema dijelovima mizanscenske i gestualne impostacije na crno-bijelim fotografijama u opsežnoj i dobroj kazališnoj knjižici, koja ipak ne donosi portrete glumaca), s Belom Krleža u naslovnoj ulozi.  

Ivana Boban, Ana Begić, Lana Barić i Barbara Vicković / Snimila Vladimira Spindler

Vjerojatno da bi predstava bila vizualno atraktivnija, starije „luđakinje“ pretvorio je u mlađe; naslovnu ulogu, Aurélie, luđakinje iz Chaillota, povjerio je poletnoj Lani Barić, kojoj se u drugom dijelu predstave pridružuju Constance, luđakinja iz Passyja, u zapaženoj izvedbi Ivane Boban, Joséphine, luđakinja iz Concordea, u izvedbi solidne Ane Begić, i Gabrielle, luđakinja iz Saint Sulpicea, u izvedbi dobre Barbare Vicković.

Izbor bi zanimljivoga teksta, vršnjaka Antigone Jeana Anouilha, političke satire ili svjetovnoga mirakla, koji se bavi korupcijom, njemačkom okupacijom, krupnim kapitalom, tehnokracijom, globalizacijom pariške četvrti iz naslova, mogao biti dobar, premda smo ušli u vrijeme dugotrajna postobzora i očajničkoga ili potištenoga sagledavanja tajkunske i mafijaške hrvatske situacije, da je riječ o snažnoj i dubokoj predstavi, prije svega da je riječ o razumljivoj predstavi.

Razumljivost predstave upitna je na fabulativnoj razini, na razini radnje i događanja, u segmentu potrebnu svakom gledatelju, koji se pita: gledam li predstavu u HNK-u ili u ZKM-u, ili u cirkusu ili u performerskom prostoru, gledam li predstavu 2014. ili 1993, što vidim i čujem u predstavi, mogu li razumjeti tekst? Posebno takva pitanja postavljamo u prvom dijelu, u prikazu atmosfere pariške kavane ili varijetea, kad, što zbog tehničkih problema, što zbog mikrofonije (zašto glumci imaju mikrofone?), što zbog loše artikulacije, dikcije i govorne nedohvatljivosti pojedinih glumaca ne čujemo ili ne razumijemo ni riječi ni rečenice ni cijele sekvence teksta. U drugom dijelu, koji prikazuje kanalizacijski situaciju korumpiranih vođa i političara obojenih zločinom, situacija se s govorom mijenja nabolje te i čujemo i razumijemo što glumci govore, a govorni kaos zamjenjuje se čvršće strukturiranim jekama ludila i smrti.

Ipak, i dalje ostaje pitanje govore li glumci namjerno raznim dijalektima, od dalmatinskih do zagorskih, ili je to neko drugo pitanje. Pitanje je i prihvaćaju li inače izvrsni glumci takav sintetičan, cirkusko-plesno-glumačko-glazbeni teatar, u kojemu su usporedno na sceni sa sudionicima drugih umjetnosti. U pojedinim segmentima, naime, čini se da je na pozornici energija raspršena na laganu cirkusku, dobru glazbeno-pjevačku i tešku glumačku, kao da glumci ne žele „glumiti drukčije“.

Redateljska koncepcija i inicijalna domišljatost našla je gotovo jedinoga sudionika u Goranu Grgiću, koji izvrsnim spojem stare i nove glume, cirkuske majstorije i duboke promišljenosti, govorom riječi i tijela, maestralno ostvaruje ulogu Krpara, ključnu za odnos istina–laž, manipulacija–iskrenost, život–prijevara.

Nadamo se da će u sljedećim izvedbama ova predstava, u funkcionalnoj i atraktivnoj scenografiji Miljenka Sekulića, s jedrima s obiju strane što označuju prostor dijelova cirkusa i putovanja u podzemlje, s pogođenom glazbom Matije Dedića početi funkcionirati kao velika i majstorska igračka u kojoj će se spojiti energije i kodovi svih izvođača i publici pružiti užitak u mišljenju i gledanju. Ovako, najbolje funkcionira kao raspršena pa skupljena slika i glazba, kao svjetlo i sjena (oblikovateljice su svjetla mlade i maštovite Željka Fabijanić Šaravanja i Vesna Kolarec), kao izvana montiran kontrast šarenoga i tamnoga ludila. Ipak nedostaje jasna riječ, smisao i artikulirano značenje.