Grijesi američke povijesti

Podatak da je treći dugometražni film redatelja Stevea McQueena 12 godina ropstva temeljen na povijesnoj osnovi, odnosno istoimenim svjedočanstvima Solomona Northupa, afroameričkoga slobodnjaka koji je 1841. na prijevaru postao robom na američkome Jugu, otponac je filmskoga propitivanja prvotnoga grijeha SAD-a, rasističkoga porobljavanja afričkih crnaca. Taj se film priključuje manjem nizu ostvarenja različitih žanrovskih predznaka koja su percipirala navedeno tematsko žarište. Širok je to žanrovski raspon s krajnostima od ratnoga Rata za slavu (Edward Zwick, 1989), preko povijesnoga Amistada (Steven Spielberg, 1997) pa sve do vesterna Odbjegli Django (Quentin Tarantino, 2012). No, za razliku od Tarantinova nedavnoga uratka, koji je u žanrovskom ruhu vesterna kritizirao ne samo američku povijest nego i barem nekoliko glasovitih filmskih djela rasističkoga poimanja, filmovi Edwarda Zwicka i Stevena Spielberga se, poput McQueenova, temelje na povijesnoj faktografiji. 12 godina ropstva kao slikopisnoj obradi spomenutih povijesnih svjedočanstava prethodio je televizijski film Odiseja Solomona Northupa iz 1984, zacijelo ipak zasjenjen uspjehom televizijskoga serijala Korijeni (1977) prema romanu Alexa Haleyja, serijala koji je dobio i nastavke (1979, 1988). I s obzirom na kritičku recepciju i nominacije za Oscar, može se učiniti da 12 godina ropstva postaje prijelomnim u filmskom sagledavanju povijesnih ožiljaka američkoga društva.

Chiwetel Ejiofor nominiran je za Oscar

Steve McQueen i scenarist John Ridley povijesnome predlošku rekonstruiranu u književni izvornik prilaze s punim poštovanjem, iako potpuno svjesni da su usprkos vrednovanoj istinitosti podataka mogući i mjestimični fikcijski utjecaji. Struktura filma nije u potpunost linearna, odnosno razvidna su preklapanja kronološki različitih razdoblja čiji okvir u filmskoj građi ne prelazi naslovom naznačenih dvanaest godina. Protagonistova (Chiwetel Ejifor) fokalizacija prijelomna je u tolikoj mjeri da je nazočan u većini scena. Stoga je i percepcija je filmske građe na razmeđu subjektivnoga i objektivnoga, zacijelo i zbog činjenice da naracija mjestimice postaje struja svijesti. Northup, kojega robovlasnici bešćutno nazivaju Platt, promijenio je tri bjelačka vlasnika, a svaki je od njih egzistencijom i djelovanjem djelomični odraz zločina protiv čovječnosti kakav je počinjen na američkome Jugu. Znakovita je opreka prvoga vlasnika Williama Forda (Benedict Cumberbatch) i drugoga Edwina Eppsa (Michael Fassbender).

Ford je kolebljivac koji se zgraža nad razdvajanjem majke od djece prigodom kupnje robova, ali ipak ne oslobađa protagonista iako je svakako svjestan njegova slobodnjačkoga podrijetla. Epps je pak nasilnik sklon alkoholu koji ne preza ni spolnom iskorištavanju afroameričke robinje Patsey (Lupita Nyong’o). U složenoj mreži likova, mjestimice se i sporedni mogu učiniti oprečnima u očitovanju vlastitih svjetonazora. Takvi su primjerice trgovac robovima Freeman (Paul Giamatti) ili pak tesar rasističkih postupaka Tibeats (Paul Dano) kao esencijalna suprotnost Kanađaninu Bassu (Brad Pitt), čije djelovanje naposljetku pomaže protagonistovu oslobađanju i povratku obitelji. Razvidno je da se scenarist Ridley i redatelj McQueen ne sustežu od slojevite karakterizacije većine likova, pa nije čudno da su i glumci izvrsni. Pogotovo je iznimna gluma Chiwetela Ejifora, koji uspješno donosi velik raspon osjećaja i egzistencijalnih sumnji lika. Nepobitna je i sugestivnost izvedbe Lupite Nyong’o kao neprestano maltretirane Patsey. Bez imalo preglumljivanja ta je mlada glumica utjelovila beznađe lika koji tumači, a njezina je suprotnost naglašena te podjednako izvanredna gluma Michaela Fassbendera kao robovlasnika kompleksnoga habitusa.

Stalni je McQueenov suradnik snimatelj Sean Bobbitt vrsnim postupcima evokativno premostio vremenski jaz od tjeskobnih zbivanja, dok je montažer John Walker pomogao uspostavi filmskoga ritma. Originalna glazba znamenitoga Hansa Zimmera veoma je uspjela, a ne treba zaboraviti ni primjenu nekolicine klasičnih skladbi ili pak tradicionalne afroameričke napjeve čiji je sadržaj više nego kontekstualan te postaje i jasnom percepcijom položaja crnih robova na jugu SAD-a. Redateljski postupci Stevea McQueena iznimne su vrijednosti. Retoričnost naglašene uporabe detalja ili pak primjena srednjih planova duljega trajanja raskošnoga mizanscena krajnosti su u kojima McQueen usuglašava sve sastavnice filmske cjeline 12 godina ropstva. Dapače, cjeline koja obiluje nizom sjajnih scena s nužnim naglaskom na barem tri. Prva je od njih pokušaj linča što ga nad protagonistom nastoji počiniti rasist Tibeats. Kako ga spriječi nadglednik imanja, protagonist visi obješen i tek se nogama pokušava spasiti, a oko njega se nastavljaju dnevne aktivnosti afroameričkih robova, kojih je egzistencijalni strah jasan. Nadalje, na pogrebu preminuloga roba započinje afroamerička gospel-pjesma kojoj se priključuje i protagonist u rasponu osjećaja od svijesti o vlastitoj smrtnosti do želje za opstankom. I naposljetku sekvenca u kojoj robovlasnik Epps natjera protagonista da bičevanjem kazni robinju Patsey, sekvenca bremenita izravnim svjedočanstvom počinjenoga nasilja, ali podjednako i povijesno-društvenoga konteksta. 12 godina ropstva film je podjednako kvalitetan koliko i važan, djelo koje se ne iscrpljuje samo na razini sedme umjetnosti, već mu je kontekst znatno slojevitiji i raskošniji.