Baletni tsunami

Adamov balet Giselle premijerno je obnovljen u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 21. siječnja, istoga datuma kada je to djelo prvi put izvedeno u HNK-u 1897. Iako je povratak toga naslova u repertoar vodila zamisao o novom čitanju baletnih klasika, dobro je što su zakašnjeli početak rada v. d. uprave i s time skopčane teškoće uzrokovali odustanak od novoga čitanja te obnavljanje prethodne produkcije koreografkinje Iraide Lukašove iz 2006, prema Coralliju i Perrotu, u Patipaovoj redakciji.

Sve dok se našu publiku vrti u krugu pet-šest uvijek istih naslova baletnih klasika, i dok mnoge naslove klasičnih i neoklasičnih cjelovečernjih baleta još nije imala prilike vidjeti, bolje je čuvati i obnavljati provjerene vrijednosti, a snagu i sredstva ulagati u nešto doista novo. Giselle Lukašove bljesnula je ljepotom izvrsne predstave. Nastavlja se baletni tsunami pokrenut u prosincu s Orašarom. Zanimanje publike pokazuje kako bi Zagrebački balet trebalo usmjeriti prema klasicima.

Ekaterina Borchenko i Friedemann Vogel / Snimio Mirko Cvjetko

Giselle je na premijeri osvanula dotjerana i uvježbana, u tradicionalnom scenskom okviru Dinke Jeričević i kostimima Karla Klemenčića (obnovila Emina Kušan), s odveć tamnim osvjetljenjem Denija Šesnića prvoga čina. Dojam s premijere o svekolikoj urednosti, ali i nekoj suzdržanosti, i da će se to s daljim izvedbama razviti i razigrati, pokazao se točnim. Peta izvedba, 27. siječnja, bila je prava baletna svečanost stilski ujednačene predstave s prekrasnim drugim činom i njegove dvadeset i četiri balerine koje, u punoj formi vilinske bjeline, u prolascima u linijama i arabeskama – prizoru karakterističnom za Giselle – izazivaju spontani aplauz publike. Kada vile predvodi izvrsna Natalia Horsnell u ulozi dominantne, demonski hladne Myrthe, tada cijeli čin i svi prizori doista sugeriraju zlokobnost tih nimalo bezazlenih prikaza i njihova kola smrti.

Prvi čin sasvim je drukčiji, s ozračjem vedrine zbog uspješne berbe grožđa, ali i naglim obratom zbog Giselline nesreće i smrti. Možda će prizori pantomime, kojima se deskriptivno tumači radnja, kod nekoga izazvati prigovore zbog tobožnje staromodnosti, no pantomima je legitimno sredstvo izraza romantičnog baleta i ljupko je učinkovita kada je donesena s ukusom, kao ovdje. Koreografkinja i sve interpretkinje zaslužuju pohvalu zato što je prizor Gisellina ludila izveden s mjerom i modernim senzibilitetom, ne kao suludo mahnitanje, već kao emocionalni slom krhkoga djevojačkog bića.

Premijera je bila u znaku gostovanja dvoje uglednih inozemnih gostiju: omiljenoga gosta iz Stuttgarta Friedemanna Vogela u ulozi Albrechta i Ekaterine Borchenko iz Sankt Peterburga u naslovnoj ulozi. Borchenkova je izdanak poslovično pouzdane ruske škole, kod koje je sve izrađeno, osim možda suviše labuđih ruku. Vogel je osvajao gipkom figurom i onim djelićem sekunde zategnuta tijela zadržana u grand jetéu te glumačkom uživljenošću. U seljačkom pas de deuxu Pavla Mikolavčić bila je hendikepirana nedoraslim nastupom partnera Mykole Gorodiskija.

Na izvedbi 27. siječnja moglo se uživati u tehnički suverenim i zrelim tumačenjima Edine Pličanić i Antona Bogova. Suptilno izrađenih elemenata i detalja u koracima i figurama, Edina Pličanić produbila je i dogradila svoju Giselle, podarivši joj mnogo emocionalnog angažmana. U pojedinim trenucima prizora ludila u prvom činu njezino je lice već poprimalo, tj. anicipiralo, izraz umrle Giselle u drugom činu, svjesne kako je očekuje smrt prije vjenčanja, a time i ukleta sudbina šumske vile. Iako Anton Bogov u prvom činu crta svog Albrechta možda i odveć ozbiljno, ta dosljedno provedena linija njegove interpretacije dovodi do potresnoga kraja. Pličanić i Bogov ostvarili su tragičan vrhunac predstave koji potpuno obuzima publiku.

Na izvedbi 29. siječnja pravo je iznenađenje i otkriće bila mlada zagrebačka solistica, Japanka Mai Kageyama kao Giselle. Imponiralo je njezino tehničko umijeće, još više glumačka zrelost kojom je – onako sitna i djetinjeg izgleda – proniknula u romantičarsku složenost lika i predočila njegovu bestjelesnost u drugom činu. Ostvarila je to uz pomoć sigurnih partnerskih ruku Tomislava Petranovića, čiji je Albrecht glumački naglašen, od frivolnosti u prvom činu, do potresnih akcenata u drugom.

Iva Vitić Gameiro i Natalia Horsnell izmjenjivale su se u ulogama Myrthe i Zulme, uz Rieku Suzuki u ulozi Moyne, u namjeri da što veći broj plesačica i plesača dobije priliku za afirmaciju. U lijepo oblikovanim karakternim ulogama privlačili su pozornost Snježana Marasović kao Bathilda i Andrej Izmestjev kao Vojvoda. Teško je odlučiti se između dvojice izvrsnih Hilariona – Azamata Nabiulina i Georgea Stanciua, ali i između dviju Majki – Mateje Pučko Petković i Nataše Sedmakov. Mirna Sporiš osvajala je radošću plesa u seljačkom pas de deuxu s partnerom Valentinom Stoicom, dobrim novim pojačanjem Zagrebačkog baleta.

Teško bi bilo više puta uzastopno pratiti predstave bez izvrsna nastupa orkestra pod ravnanjem Mihaila Sinkeviča, punoga bujnog zvuka i tečnoga ritmičkog protoka.