Ideologemi i prošlog i sadašnjeg

Polet mladosti formalno se nastavlja na performans Muzej revolucije izveden potkraj prošle godine u Domu Hdlu, kojim se pet izvođačica pozabavilo koreografskim obrascima sletova. Proširena izvedbena cjelina s temom sleta nastala je prema konceptu i koreografiji Nataše Mihoci, premda ispod koreografskih sekvencija i autoričinih zamisli razvijanih u dosadašnjim samostalnim projektima odveć isijava prepoznatljiv motivski i ideološki koloplet Montažstroja i Boruta Šeparovića, koji Polet mladosti potpisuje kao suautor koncepta i dramaturg. To je zapravo šteta jer je autorica progovarajući o ideologijama socijalističkog i posttranzicijskog razdoblja odmah u startu pokleknula pred ideološkim žrvnjem, odričući se vakuuma generacijskog odmaka i pristajući na reproduciranje naslijeđene selektivne interpretacije prošlosti, neovisno o tome je li takvo fikcionaliziranje nastajalo u opreci prema verificiranoj inačici povijesti ili ju je podupiralo ili pak, makar i načelno, potkopavalo društveni balast. Stoga i možebitno razlaganje novonastalih mitologema unaprijed završava remitologiziranjem jugoslavenskih. Predstava se na inscenacijskoj razini dotiče generacijskog sraza, izvođačicama od 13 do 29 godina (Buga Klara Blanuša, Josipa Cirkveni, Hana Fadiga, Petra Prša te Nataša Mihoci), među njima je i djevojka koja do početka rada na predstavi nije uopće čula za riječ slet, pridružuje se Vlasta Rittig, umirovljena balerina i baletna pedagogija, koja je svojedobno sudjelovala i u sletovima.

Predstava propituje socijalističke ideološke konstrukte / Snimila Barbara Šarić

Treba spomenuti da je prva Montažstrojeva predstava, Vatrotehna iz 1990, obilježena kao slet-balet. Izvođačka ekipa uniformnim ponavljanjem sekvencija zadovoljava formu sleta, no dvojbeno je koliko time stvara nova značenja, a koliko obnavljanjem ikonografije upadaju u distopijski procjep. Budući da pamtimo samo isječke stvarnosti, sjećanje se konstruira dopunjavanjem jazova u zapamćenom, dakle fikcionaliziranjem, te su poveznice sa stvarnom prošlošću vrlo krhke. Nostalgija je, kako to vidi Svetlana Boym, kao „pobuna protiv suvremene ideje vremena, vremena povijesti i napretka“ nužno usmjerena sadašnjosti, odnosno budućnosti. U tome smislu nostalgijom se zahvaća u (socijalističku) prošlost da bi se s njome raskinulo. Distopijski tjesnac rastvara se između dviju parola opetovanih u predstavi, jedna je usmjerena raskidu s prošlošću, „mladost ne opravdava besvijest“, druga nostalgijski poziva na revidiranje socijalizma u budućem vremenu, „oću socijalizam sutra“. Ideologemi i prošlog i budućeg počivaju na projekcijama, ne na stvarnom stanju. Sletovi prakticirani u manje-više svim socijalističkim državama kao pokazatelj političke moći u individualiziranom pro/kapitalističkom sustavu vrijednosti, vremenu bez heroja i ideala, mogu prizivati žal za snagom kolektiva, za vjerom u zajedničke vrijednosti, potrebom da se bude dijelom nečeg velikog, makar to bila i iluzija. Spektakli nisu izumrli, kao ni kolektivitet. Kapitalistički konzumerizam itekako je prigrlio spektakl i proširio ga na sve aspekte svakodnevice. Audiovizualna identifikacija uspostavlja se na razini kolektivnog objekta uživanja. S druge strane, premda se društvo doima individualizirano i demokratsko, prava se pojedinca srozavaju, prividno mu osiguravajući izbor i slobodnu volju.