Znanost i umjetnost

Nije mi poznato da bi se ikada itko bavio strukturom HAZU-a sa stanovišta pokrajinskoga podrijetla Akademijinih članova, pa postavio pitanje koliko ondje ima sjevernjaka, a koliko južnjaka. A i ne čudi me što takvo istraživanje ne postoji: u jednu ruku, nije pristojno čačkati ljudima po podrijetlu i po zavičaju, a u drugu ruku, otvoreno je pitanje kakva bi bila znanstvena uporabljivost takve statistike. No ako takva analiza ne može pomoći znanosti, možda može književnosti? Ako, naime, takva statistika jedva da išta pridonosi sociologiji, možda nešto pridonosi feljtonu? Utoliko prije što se feljton i ne mora baš čvrsto držati podataka, nego se smije zasnivati i na dojmovima.

Zato ću od dojma ovdje i započeti. Meni se, naime, čini da u umjetničkim razredima Akademije – u književnom, glazbenom i likovnom – dominiraju ljudi s mora, dok su u znanstvenim razredima (a to su svi ostali) mnogobrojniji ljudi s kontinenta. To mi se čini toliko očiglednim, da naprosto ne mogu odoljeti a da ne pokušam utvrditi uzroke. I imam već i nekakvo objašnjenje, koliko god da ono nije znanstveno nego felj­tonističko.

A ipak, kakvo god bilo, mora i ono počivati na nekim logičkim pretpostavkama, nekim premisama. Ima ih dvije: jedna je da je zemljopis zapravo sudbina; druga je da je umjetnost subjektivna, a znanost da je objektivna. Kao što se vidi, druga je premisa općepoznata i široko prihvaćena, a prvu će tek ovdje trebati dokazati.

Što, dakle, znači da je zemljopis sudbina? Pa znači otprilike to da su čovjekovi temeljni životni interesi bitno određeni onim iskustvima što ih je skupio u najranijoj dobi, i onim vrijednostima što mu ih je utisnula sredina u kojoj je u toj ranoj dobi živio. A među te vrijednosti onda pripada i njegova sklonost prema djelatnostima za koje bi se u životu mogao odlučiti, a to znači prema znanosti ili opet prema umjetnosti.

Kad se stvari tako postave, postaje očito da su životna iskustva sjevernjaka nužno razlikuju od životnih iskustava južnjaka. Treba samo ukratko opisati jedna i druga, pa će odmah sve biti jasnije.

Čime su, dakle, okruženi južnjaci? Okruženi su visokim brdima, morskim daljinama, zvjezdanim konstelacijama, jasno vidljivim kretanjem sunca. Okruženi su, ukratko, nekakvim objektivnim vrijednostima koje su zadane i ne mijenjaju se, a pritom je jasno da sve te vrijednosti snagom i utjecajem daleko nadilaze čovjeka i njegove mogućnosti. U tome svijetu nedostaje malo slučaja, malo proizvoljnosti, malo topline što je stvarima daju ljudske slabosti i pogreške. I, je li onda čudno što se južnjaci, u borbi protiv tih objektivnih veličina, okreću umjetnosti, koja je nešto subjektivno, jer se u njoj osjeća ljudski dah, ili barem strah, ili hirovitost? Dapače, kad biraju teme umjetnosti – recimo, u književnosti i filmu – oni okreću glavu od svih objektivnih zadanosti, a posvećuju se prije svega međuljudskim odnosima. Umjetnost je, ukratko, njihova prirodna reakcija na onu sliku svijeta koju su naslijedili iz zavičajnoga krajolika.

A čime su okruženi sjevernjaci? Okruženi su bujnom vegetacijom, varijacijama temperature, okruženi su zemljom koja jednom rodi, a drugi put ne rodi, a napokon izloženi su i nepostojanosti vlastitih i tuđih strasti i nagona. Zbog toga je logično što oni vape za objektivnošću: oni imaju potrebu da unesu red u svu tu pojedinačnost, u sve to neobuzdano raslinje, pa da iza manifestacija života razaberu zakonitosti koje tim životom upravljaju. Znanost je, dakle, za njih samorazumljiv put, jer samo uz njezinu pomoć mogu izaći nakraj s onom formom u kojoj im se svijet od sama početka ukazivao.

Ukratko, južnjaci prirodno idu u umjetnike, a sjevernjaci u znanstvenike. A dobro to potvrđuju rubni slučajevi i iznimke. Oni južnjaci koji postanu znanstvenici bavit će se radije društvenim znanostima nego prirodnima (privlači ih povijest, ekonomija i pravo, a onda i medicina, koja je u nekom smislu i društvena znanost), pa će svoj posao obavljati virtuozno, gotovo poput umjetnika, a u svakom slučaju s podjednakom strašću i ljubavlju kao da su pjesnici ili skladatelji. U drugu ruku, oni sjevernjaci koji postanu umjetnici rado će svoja iskustva nekako sistematizirati, pa ćemo ih zato zateći u ulozi umjetničkih pedagoga (treba li spominjati Hegedušića ili Šuleka?), pa čak i u ulozi priučenih znanstvenika, kakvim se, recimo, predstavio Ljubo Babić u svojoj knjizi Umjetnost kod Hrvata. Ukratko, njihovu će umjetnost svagda pratiti sjena znanosti, kao što će južnjačku znanost svagda pratiti sjena umjetnosti.

Zapravo, sjena tu i nije najsretnija riječ, jer ona podrazumijeva da je ta suprotna crta nešto negativno. A nije negativno, nego je zakonito, pa dakle i dobro: bez sjene ne može se ljudski živjeti, pa je o tome Chamisso napisao i znamenito književno djelo. Ukratko, zrno umjetnosti u znanosti i znanosti u umjetnosti zapravo je korisno, u jednu ruku zato što obogaćuje svaku od tih djelatnosti, a u drugu ruku zato što omogućuje znanstvenicima da razumiju umjetnike i obratno.

Ali još je važnije što taj dodir subjektivnoga i objektivnoga daje kao posljedicu neku specifičnost naše znanosti i naše umjetnosti, pa postaje – da se kaže suvremenom terminologijom – bitan dio njihova identiteta. Ukratko, taj je dodir ono što mi možemo ponuditi kao svoj prinos u hramu ljudskoga duha.

Pa ako igdje, onda upravo kod nas Akademija ima razloga da bude posvećena istodobno i znanosti i umjetnosti.