Životni kabaret Zlatka Boureka

Predstavljenim „lutkarskim“ kazališnim opusom kipara i slikara, scenografa i kostimografa, karikaturista i ilustratora, redatelja, tvoraca crtanih i igranih filmova te jednog od osnivača zagrebačke škole crtanoga filma, akademika Zlatka Boureka, prostor Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na neko je vrijeme postao kazalištem. No ovdje nije riječ o klasičnom, već o dobro poznatu posebnom bourekovskom kazalištu. Njegov teatar nakaza i kazalište figura – za koji je dobio najveće slovensko priznanje na području lutkarstva, Klemenčičevu nagradu za životno djelo – nadahnulo je tradicionalno japansko kazalište bunraku. U vremenima kada se kultura sve manje financijski potpomaže, kada nema novca za velike produkcije i spektakle, bourekovski teatar ostaje i opstaje spektakularan i vjerodostojan sam po sebi, s prepoznatljivim individualnim pečatom. Oživljen je i ovom izložbom na kojoj su zastupljene fotografije Bourekova bogatoga kazališnog opusa, lutke kao njegovi osebujni protagonisti te sama kazališna izvedba kao čin koji ih oživljuje.

Farsičan, zločesti, pučki, proleterski, siromašni teatar čiji su glavni likovi lutke, poziva posjetitelje u svoje okrilje jasno dajući do znanja da neće biti uobičajenoga kazališnog repertoara. Još otkako su figure s oltara sajmišta, krčma i trgova progovorile i propjevale te ostvarile komunikaciju s publikom, razlog i svrha ovoga teatra je upravo rugalačka. Lascivna kritika, poruga i zadirkivanje likovno ekspresivnih figura, kako samom njihovom vanjštinom i pojavnošću, tako i performansom, ostvaruju snažan vizualni i sardoničan doživljaj. Bourekove groteskne lutke ne pripadaju sferi lutkarskoga kazališta za djecu, već su njegov antipod. Kritiziraju, pričaju, urlaju, psuju i podruguju se grčevitim grimasama prošlosti i sadašnjosti. Poput vladara lakrdijaša gospodare scenom, zlokobnim osmijesima odbijaju nas, ali i privlače u toj živoj noćnoj mori. Ružne, ali i prisne figure; lutke vragova, smrti, kurvi, grbavaca, luda, šeprtlja, galženjaka, varalica, prostaka, vucibatina, lutalica, pijanaca i ostalog mnoštva marginaliziranog svijeta, na daskama Bourekova kazališta i ovaj su put zaigrale glavne uloge. U teatru za odrasle publika je spremna na opuštanje i zabavu, ali i na vlastitu kao i na društvenu kritiku. Mogli bismo reći da je to teatar koji ne igra na kartu dopadljivosti, već se ruga samu sebi jednako kao i drugima ne umanjujući svejedno katarzični osjećaj. Fiksirajući u sjećanju osječki teatrino iz 1945. koji je vodio čudesni trbuhozborac ili onaj iza kapucinske crkve u istom gradu, u kojem su sjemeništarci držali program kazališnih figura, Zlatko Bourek poput Geppetta, gotovo očinski, okuplja svoje lakrdijaše i veseljake udahnjujući im život, ovaj put na izložbi u Gliptoteci u vlastitoj inačici.

Možda je baš ta nostalgična poveznica s teatrinom iz djetinjstva uzrok da Bourekove lutke ne prikazuju ljude, već kreature vlastitih bića i demona kojima kreator s visokom zanatskom vještinom udahnjuje dušu, pretvarajući nakaznost ljudske psihe u ganutljivu nježnost. Groteskni svjetovi u kojima nerijetko obitava vulgarnost, agresija, blud, koketiranje, lascivnost, poroci, opscenost ili pak erotika zluradih figura i nakaza, puni pozornicu zgodama i nezgodama, smicalicama i lukavstvima. Pred nama se rastvara carstvo bludnica, coprnica, protuha, demona, pobratima Petrice Kerempuha te niz likova vagabundovskoga teatra čiji cinizam najavljuje smutnju, zbrku i kaos. Šaroliki i samo naizgled gotovo djetinji, ali nikako banalni prizvuk zločeste družine vrlo brzo plijeni karnevalesknošću autentičnih svjedočanstava.

Dječačka zaigranost Zlatka Boureka ogleda se u neiscrpnoj originalnosti stvaralaštva figura i nakaza koje nerijetko i oživljava, ne propuštajući njihovo predstavljanje („Ja sam crni kera iz Bizovca bez gazde i novca nesreća me bije kiša eto lije jad i bijeda ali gle, crni kero se ne da“). Tada se pokreću u prostoru, stravično zavrću glavama i miču rukama, unose nemir istovremeno nam izoštravajući osjetila. Baš kao u stvarnom životu u kojem nas u svakom trenutku može zaskočiti dobro ili zlo, smiješno ili tragično, život ili smrt, koračamo dalje, očekujući na svakom koraku ciničan smijeh i zločesti pogled karikiranih spodoba i prostaka. A to nije sve. Na Bourekovim je daskama uvijek, uz pomoć neobičnih i nekonvencionalnih aktera, predstavljena priča. Njegovi se antijunaci u pokretu ili mirovanju ne daju smetati, oni žive vlastitim životom, pripovijedaju, brbljaju o svojim zgodama i nepodopštinama, stvaraju vlastite tragedije, drame i komedije.

Lutkama ne upravlja nitko. To su svati koji se slobodno nameću pojavnošću i otvorenošću. Bourekovi vjerni suputnici-lakrdijaši vlastitih imena i identiteta na izložbi su se tek nakratko primirili. Već sljedeći trenutak nalazimo ih na pozornici teatrina gdje izvode bourekovsku interpretaciju djela Jedini neuspjeh Adolfa H. dramatičara mađarskoga podrijetla Györgyja Táborija.

Riječ je o crnohumornoj groteski iz koje Bourek izdvaja priču o neuspjeloj prijavi Adolfa Hitlera na prijamni ispit za Umjetničku akademiju u Beču. Likovi Hitlera, cimera Herzla i Gospođe Smrti pripovijedaju bizarnu priču onkraj dobro poznate povijesti nacističke Njemačke. Sadržaj propalog umjetničkog puta Adolfa Hitlera, njegov pakt s Gospođom Smrti te Hitlerova „briga“ za cimera Židova, otvara dijaloge prepune samoironije, sarkazma, humora koji grize te mučnih slutnji. Uspjeh kazališta figura, teatra nakaza, između ostalog, jest u tome da on ne moralizira, ne podilazi, ne upire prstom, a opet magijskom lakoćom lutkarskog oživljavanja slojevito prokazuje i razotkriva. Scenske kušnje lutaka jakih kontrasta, kromatskih euforija i kiparskog oblikovanja ipak stvaraju izgrađene karaktere izvođenjem angažiranih kazališnih komada.

Bourekove lutke s izložbe

Osim izvedbe, figure progovaraju i putem tabli na kojima su ispisani monolozi, rime i pjevanja određenih likova poput primjerice Adolfa Hitlera, Ilije, Hrvatskoga vraga s Dunava, Drave i Save, Steve komunjare stare, Fiškala Đuke, Popa iz Dalja, Vraga iz Iloka, Crnog kera iz Bizovca, koji se tako predstavljaju publici. Njihov je jezik živ, ritmičan, podrugljiv i provokativan („Ja sam vrag iz Iloka gledam one preko Dunava iz visoka Slavonijo što mi život vredi kad komšije su govnojedi jedan dva evo im ga na...“) te pridonosi uvjerljivosti vašarske atmosfere ispunjene bećarskim nizankama i narodnim mudrostima. I, baš kao što uspjeh izvedbe bećarca ovisi o kreativnosti onoga koji je izvodi, o snazi i energiji njegova glasa, tako i ova izložba posjeduje energiju, boju, dinamiku i životnu vitalnost Zlatka Boureka. Njegovo stvaralaštvo naglašava život čak i u najmračnijim likovima, kao što je smrt sama. Niže tako likove gotovo paradoksalnih, nestereotipnih osobina i karaktera čineći ih netragičnima. Zlatko Bourek uz pomoć svevremenskih likova sažima iluziju i stvarnost teatarske atmosfere podvlačeći one dijelove koji pripovijedaju sami po sebi.

Vremeplov sjećanja postavljenih kazališnih izvedbi zabilježen i zaustavljen je fotografskim nizovima. Evocirajući scenografiju, kostimografiju i radnju odigranih predstava poput Hamleta i Ukroćene goropadnice Williama Shakespearea, Povratka Vojaka Luke Paljetka, Božanske komedije Izidora Štoka, Skupa Marina Držića ili pak Svetog Jurja iznova uranjamo u scensku atmosferičnost te se susrećemo s likovima koje smo upoznali u nekim prethodnim izvedbama, prepoznajući autonomnu stilizaciju likovnog izraza svekolikih žanrova i Bourekov autentični potpis.

Boureku svojstven mikrouniverzum vlastitog individualnog stila i uspostavljene ikonografije svijet je neiscrpne originalnosti i majstorstva izvedbe. Suočava nas s jedinstvenim doživljajem koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ekspresionizam, groteskan humor, nadrealistični i folklorni elementi te isprepletanja svih segmenata stvaralaštva Zlatka Boureka, od crtanoga filma preko likovnosti do teatra figura potvrđuje njegovu nepresušnu imaginativnost. Rime bećarca, kao i slavonski, ravničarski smisao za humor njihova kreatora, udahnjuju satirično-parodični duh pri lutkarskom oživljavanju.

Bilo da je riječ o dramskim predlošcima Molièrea, Shakespearea ili pak Čehova i Držića, Zlatko Bourek postavit će vlastitu predstavu umjetnosti visoke izražajnosti. Njegov krležijanski puk izloženih lutaka ruga se povijesti i povijesnosti, besramno zadirkuje sadašnjost s osmijehom prizivajući nove nepodopštine sutrašnjice. Posjetitelji i publika zašli su u njihov nekonvencionalni svijet, našli se licem u lice s protagonistima rušeći granicu izloženog i oživljenog te pretvarajući kretanje među lutkama u suočavanje s vlastitom slikom.

Kada se zastor spusti, publika napusti svoja mjesta, aplauz utihne, zubata nakaznost i izobličenje društva i dalje opstaje. Pa ipak, maštoviti kabaret na granici stvarnog i nestvarnog, vica i lakrdije nastavlja razigrano upisivati još jednu predstavu bourekovskoga potpisa unutar naše memorije pjevajući: „sve sam kazo za reć niš ne osta od mene nek vam je dosta“.