Ubožnica na kraju života

Starost u dramskoj književnosti, osobito od Shakespearea i građanske drame, ima istaknuto mjesto. Pa i danas, u postdramskom dobu, kada je dramski lik prečesto sveden na esej i fragment dramske kompleksnosti. Starost omogućava da se sagleda sveukupnost čovjekove sudbine – da se u njoj prožmu i sažmu, fragmentiraju i sumiraju, smire i raspadnu brojni trenuci ljudske drame, i ne samo staračke. Vidljivo je to osobito danas u našim siromašnim takozvanim tranzicijskim životima, kada je egzistencija mladih uvjetovana što dužim životom hranitelja-staraca, koji ni starost ne mogu proživjeti u bezbrižnim „igrama“, pa ni kartaškim.

To bi bio opis problema i ideje po kojoj je 1970-ih godina napisana tragikomedija Partija remija, američkoga dramatičara Donalda Lee Coburna, koju su 1980-ih godina na hrvatski jezik prevele Ranka Gregorić i Elizabeta Guelmino, režirao Zlatko Sviben, a premijerno je potkraj prošloga tjedna izvedena na sceni Glumačke družine Histrion u Zagrebu.

Partija remija na zagrebačkoj je sceni prvi put izvedena 1980-ih godina, nekoliko godina nakon praizvedbe koja je bila sredinom 1976. u Los Angelesu, u kazalištu Variety. Trinaest mjeseci poslije, 6. listopada 1977, i na Broadwayu, a već 1978. predstava je dobila Pulitzerovu nagradu za dramu.

Branka Cvitković i Žarko Potočnjak u zamijenjenim spolnim ulogama / Snimio Tomislav Šmider

Bio je to Coburnu prvi dramski tekst i odmah je prepoznat kao iznimno dramsko ostvarenje, što i ne čudi jer je pisac ponudio ne samo dobro napisanu dramu izvrsnih dijaloga nego i aktualnu temu. Riječ je o tragikomediji koja se bavi „dosadnim“ životomdvoje umirovljenika u staračkom domu, ubožnici, koji igrajući remi sumiraju oporu i bolnu priču svojega života. Igra remija metafora je njihovih životnih sudbina koje su se s njima poigravale i bile promjenjive kao što je promjenjiva kartaška sreća u kojoj Monika dobiva na kartama, a gubi u životu.

Tragikomedija se događa u staračkom domu gdje se pod nadstrešnicom upoznaje dvoje stanara, tek pristigla Monika i nekoliko mjeseci u domu nastanjen Martin. Počinje kao domska svečanost sa staračkim zborom i mađioničarom; zbor pjeva prigodne starogradske i narodne kajkavske napjeve, mađioničar između pjesama izvodi trikove. Osim kao iluzionist mađioničar se pojavljuje i kao vizija Monikina sina, zbog kojega je završila u domu.

Druženje Monike i Martina počinje kao prijateljstvo dvoje kartaša, a završava kao sukob životom i nesporazumima iscrpljenih osoba. Stvarnost starenja, unatoč iskustvu i mudrom shvaćanju života, nadjačava laka i jednostavna rješenja, komično prerasta u dramsko i tragično. Zamišljani starački mir i sreća sve intenzivnije suočavaju se s blizinom smrti, zbog čega iz njih ključa ne samo strah nego i nagomilana životna gorčina. Sve je razornije suočavanje s istinom koja ih je dovela u ubožnicu – siromaštvo i neprilagodljivost kako na ostatke već pomalo zaboravljenih života tako i na životne naplavine potomaka.

Aktualnost premijerne histrionske izvedbe naglašena je dramaturškom aktualizacijom, umetanjem i priče o Monikinu sinu koji je živio u Srbiji sa sinovima Jovanom i Nebojšom te prilagodbom teksta na urbanu, zagrebačku kajkavicu, koju su izveli glumci i redatelj. Adaptacija na zagrebački govor i poniranje u zagrebački mentalitet, koji je zazoran i sumnjičav prema stranome, a osobito onomu iz endehazijske i komunističke prošlosti, tekstu je priskrbila i humoristično-satirični sloj koji su redatelj i glumci znali iskoristiti.  

Kao iskusan i kreativan redatelj Sviben se nije bavio nikakvim koncepcijama, skrivalicama ni maskiranjima kako bi što bolje scenografijom i glazbom zakamuflirao predstavu. Naprotiv, od početka do kraja predstave vidi se redateljeva namjera – a to je publici ponuditi dobru glumu i preko glumačke igre sve ono što je pisac napisao. U tome su mu pomogli prokušani glumci; Branka Cvitković koja izvrsno i nadahnuto glumi muškarca Martina i Žarko Potočnjak koji uvjerljivo igra Moniku.

Njihovo glumačko iskustvo i dokazani talent predstavu izdižu iznad postojeće prosječne zagrebačke kazališne produkcije ne samo po glumačkom rezultatu nego osobito po posvećenosti glumi, o čemu se u današnjem poimanju umijeća glume i ulozi glumca u kazalištu malo razmišlja. I ova predstava još jednom potvrđuje da bez glumca nema predstave te da čak i loše redateljske koncepcije (to se ne odnosi na Svibena) mogu spasiti dobre glumačke kreacije. Riječ je o predstavi koja će puniti gledalište.