Stoljeće modernizma u Zagrebu

Pisanje o današnjem trenutku hrvatske arhitekture svakako podrazumijeva i stalno kontekstualno propitivanje tradicije i kontinuiteta naše moderne, toga višeslojnoga likovnog fenomena koji je u posljednjih stotinjak godina presudno utjecao na formiranje novih oblikovnih paradigmi.

Problemi stilskoga ishodišta i vremena od kada „računamo“ pojavu moderne u hrvatskoj arhitekturi nisu zasada jednosmisleno determinirani pa su ta pitanja i dalje otvoreni teorijski poligon za razne diskurse čitanja strukovne historiografije 20. stoljeća. Tako se rana moderna u donjemu kronološkom sloju često veže uz secesiju, koja se u arhitekturi kod nas javlja 1898, pri čemu se te godine kao inauguratori novog stila navode Korb & Giergl s Umjetničkim paviljonom, Ignjat Fischer s kućom Rado na uglu Strossmayerova trga i Trenkove, Vjekoslav Bastl s kućom Pečić u Ilici 43, a donekle i Josip Vancaš s Oktogonom. Secesija je pak u svojoj naglašenoj dekorativnoj pojavnosti često interpretirana i kao „posljednji povijesni stil“ pozicioniran podalje od smjelih koncepata „prave“ moderne, iako se njezin modernizam u zagrebačkim primjerima manifestirao tehnološki inovativnim konstrukcijama od betona, željeza, spregnutih kompozita i armiranoga stakla.

Na suprotnome vremenskom polu traganja za ishodištima zagrebačke moderne tek se trideset godina poslije pojavila prva nedvojbeno moderna realizacija s čistim atributima novoga građenja. To je kuća Stern Petera Behrensa iz 1928. (preoblikovana kuća Feller – Elsa fluid), smještena na uglu Trga i Jurišićeve ulice, koja apstraktnim kubističkim oblikovanjem i geometriziranom kompozicijom beskompromisno najavljuje avangardnu arhitekturu 30-ih.

Viktor Kovačić, crkva Sv. Blaža u Zagrebu po dovršetku gradnje 1914.

Ipak, zagrebačku ćemo protomodernu najjasnije prepoznati u preskočenome „međuvremenu“, u djelima Viktora Kovačića, koji već 1900. u časopisu Život objavljuje manifestni tekst Moderna arhitektura. Iako su kod Kovačića u ranim radovima još vidljivi odjeci secesije (utjecaj njegova bečkog učitelja Otta Wagnera) s ponešto romaničkog „historiziranja“ – modernistička je čistoća jasno naznačena već u projektima nastalim oko 1910. (kuća Lustig, vila Frangeš, kuća Frank). No njegovo najvažnije djelo – urbanistički akcentno, konstruktivno smjelo, oblikovano čitkim prosedeom moderne – zagrebačka je crkva Sv. Blaža, dovršena prije točno stotinu godina 14. siječnja 1914, kada joj je izdana uporabna dozvola!

Zanimljiva je to godina i u širem kontekstu europske arhitekture pa je Rem Koolhaas, direktor ovogodišnjega 14. bijenala arhitekture u Veneciji, kao polazište za nacionalne istraživačke izložbe odredio baš 1914. (Fundamentals / Absorbing Modernity 1914–2014). U četrdeset zemalja pozvanih na Mostru, među kojima je i Hrvatska, upravo se propituje ta godina kao utemeljiteljsko vrijeme moderne diljem Europe i šire. S druge strane to je godina pokretanja velikoga svjetskog rata i početka raspada habsburške Mitteleurope,pa su se s atrofijom staroga monarhijskog miljea posljedično pojavili izdanci mnogih „modernizama“ i novih kulturnih paradigmi...

Zagreb toga vremena brojao je 112.000 žitelja (sedam puta manje negoli ima danas). Njegova urbanistička matrica tada se protezala od Rudolfovih vojarni na zapadu do Draškovićeve ulice na istoku, otkud su se dalje protezale još neizgrađene ledine. Samo linearni izdanci Ilice i Vlaške vodili su prema periferiji, grad je završavao na liniji željeznice, a Trešnjevke i Trnja još nije bilo. Što se tiče izgradnje Zagreba, treba se podsjetiti da su do 1914. već bile podignute sve bitne secesijske dominante, a s tim se slojem još preklapao i kasni historicizam (Herman Bollé 1914. dovršava preoblikovanje pravoslavne crkve i ulaza u Mirogoj). Od važnijih javnih objekata 1914. dovršena je po projektu Aladara Baranyaia palača Srpske banke (danas HPB na uglu Jurišićeve i Petrinjske), Kotarska oblast s potpisom Rudolfa Lubynskoga (Ministarstvo kulture u Runjaninovoj), zatim Bastlov Kemijski zavod na Marulićevu trgu te potezi zgrada Trgovačko-obrtničke komore i Društva Merkur na Rooseveltovu trgu koje projektiraju Lav Kalda i Ivan Štefan. Godine 1914. u tijeku je izgradnja Fischerove robne kuće Kastner & Öhler, također i njegova Zemaljskoga rodilišta u Petrovoj. Interpolacijski se stambenim najamnim kućama popunjavaju zaostale donjogradske parcele, osobito u Amruševoj i Đorđićevoj, a u toj se tipologiji naglašenom impostacijom izdvaja kuća Barac arh. Ede Schöna na uglu Draškovićeve i Boškovićeve ulice.

U takvu Zagrebu s dominantno secesijskim novogradnjama Viktor Kovačiću 1913. dovršava posve drukčiju kuću Frank, a 1914. i vilu Čepulić u Jurjevskoj ulici. No tek će crkva Sv. Blaža te 1914. označiti ne samo zenitnu točku njegove karijere (od bitnih objekata poslije će realizirati jedino Burzu), već i jasnu stilsku razdjelnicu u zagrebačkoj i hrvatskoj arhitekturi. Tada se afirmirao novi arhitektonski vokabular protomoderne, koja je upravo zaokružila puno stoljeće vlastite geneze. Utoliko će početkom lipnja biti zanimljivo vidjeti kako će se na Koolhaasovu 1914. referirati hrvatski dio bijenalskoga postava.