Sjaj i bijeda Wall Streeta

Divljenja je vrijedno da je američki redatelj Martin Scorsese relevantan filmski stvaralac i nakon četrdeset i pet godina karijere. Dapače, njegov recentni uradak Vuk s Wall Streeta nimalo ne ugrožava njegov profesionalni ugled stečen 1970-ih već ga čak, uz dosege kasnijih razdoblja, dosljedno nadograđuje i iznova potvrđuje. Taj je film nastao prema autobiografskom predlošku burzovnoga mešetara Jordana Belforta, čija se tvrtka zbog prijevara i korupcije 1990-ih godina našla pod prismotrom FBI-a, a sam je Belfort završio u zatvoru. Istodobno, tematskim sklopom možemo ga uvrstiti u skupinu filmskih djela čija je radnja određena najpoznatijom svjetskom burzom, Wall Streetom u New Yorku.

Wall Street bio je česta tema filmova svih žanrova i mnogih autora. Zanimljivo je da su razmjerno često filmske interpretacije tih tematskih odrednica ostvarivale širok utjecaj, i ne samo u velikoj gledanosti, nego i na institucionalnoj razini. Dok je Vuk s Wall Streeta biografski film koji lavira od tamne komedije do drame, široki žanrovski raspon dodiruje naizgled tako oprečna ostvarenja kao što su Kolo sreće (John Landis, 1983) ili pak Wall Street (Oliver Stone, 1987). Kako je Landisov film komedija koja se motivacijski oslanja o Twainov roman Kraljević i prosjak, odraz burzovnih djelovanja više se razmatra u slojevitome kontekstu nego što postaje kritika mogućih izvanzakonskih postupaka. Određuje ga propitivanje klasnih i rasnih razlika, a premda nije riječ o njujorškoj nego o filadelfijskoj burzi, znatno je utjecao na funkcioniranje Wall Streeta tzv. Zakonom Eddieja Murphyja nastalim prije nekoliko godina, o institucionalnom nadzoru nad pokušajima samostalnoga ostvarivanja dobiti od prodaje koncentriranoga smrznutoga soka naranči. Stoneov Wall Street drama je temeljena na odnosu burzovnoga mešetara prema mlađem djelatniku pristiglu iz unutrašnjosti SAD-a, čijim mentorom postaje. Kao jasna percepcija burzovnoga stanja 1980-ih, taj je film kritizirao i izvanzakonsko djelovanje pojedinaca radi ostvarenja materijalne dobiti i usredotočio se na moralne dvojbe mlađega protagonista kojima se potvrđuje i njegov osobni integritet kao i temeljni postulati američkoga društva. Utjecaj filma nije institucionalan kao u slučaju Kola sreće, već osoban, upravo zbog činjenice da je postao profesionalnim poticajem mnogobrojnih burzovnih djelatnika. Kako su pritom karakteri protagonista u Wall Street temeljeni na stvarnim burzovnim mešetarima, posve je jasno posrijedi uradak višestrukoga konteksta koji se ne iscrpljuje u jednoznačnom razmatranju. Landisova komična interpretacija burzovnoga okružja, a podjednako i Stoneova realistična kritika nepravilnosti, krajnosti su između kojih možemo uvrstiti Scorseseovu filmsku rekonstrukciju Belfortovih memoara.

Leonardo Di Caprio oduševio je raskošnim utjelovljenjem burzovnog mešetara Jordana Belforta

U raskošnom opusu Martina Scorsesea Vuk s Wall Streeta još je jedna iznimna stavka. Potpomognut scenarističkim predloškom Terencea Wintera, Scorsese se odlučio za djelo širokih proporcija i trosatnoga trajanja. Prateći razvoj Belfortove karijere, posve je jasno da Winter i Scorsese narativno prilagođuju klasičnu strukturu gangsterskoga filma koja je zasnovana na usponu, prevlasti i padu gangsterskih protagonista. Iako struktura Scorseseova filma nije tako ravnomjerna kao što je to slučaj s klasicima ovoga odvojka kriminalističkoga žanra, posve je razvidno da se Jordan Belfort i njegovo izvanzakonsko djelovanje sa svrhom materijalnoga probitka može sagledati i kao suvremeni oblik gangsterskoga bezakonja. Podjednakoga cilja, taj se protagonist poslužio drukčijim metodama, ipak se suzdržavajući od nasilja. Nije upitan podatak da Martin Scorsese rijetko poseže za gledateljevim emocionalnim angažmanom, odnosno da redateljskim postupcima gledateljevu percepciju drži u često hladnome odmaku svjedoka prikazanoga. Takav je slučaj i s ovim filmom, upravo zbog činjenice da je svijet Jordana Belforta izrazito amoralan i kao takav ne služi kao mogući uzor. Egzistencija se protagonista pojednostavnjeno može svesti na seks, narkotike, prijevare i psovanje, a svaki od tih motiva eksplicitan je redateljski iskaz i svjedočanstvo moralnoga sunovrata zajednice u kojoj protagonist djeluje. Spolnost je očitovanje iskonskih tjelesnih nagona i seže sve do orgijanja, uporaba narkotika naglašena je i primjenom planova poput detalja,dok psovanje postaje manirističkim i sasvim je sigurno verbalno očitovanje moralnoga siromaštva likova. Ovlašna usporedba dosegnula bi film Glengarry Glen Ross (1992) u redateljskoj izvedbi Jamesa Foleyja, ostvarenje nastalo kao adaptacija nagrađivane drame Davida Mameta, koji je i potpisnik scenarističkoga predloška. U tom su uratku protagonisti trgovci nekretninama pod nadzorom mentora koji vrednuje njihov rad i zadužen je za otpuštanje. U okružju sličnome burzovnome njihovo je djelovanje poput borbe za opstanak, baš kao i u Vuku s Wall Streeta nakon što nadzor državnih institucija poraste.

Slovenska glumica Katarina Čas kao švercerica novca i junaci filma

Ne treba zaboraviti da je protagonist Scorseseova filma i izvanprizorni narator, pa je istodobno fokalizator svih zbivanja. Takav nas postupak može podsjetiti na izvanredan Scorseseov uradak Dobri momci (1990), gangsterski film mafijaškoga predznaka. No egzistencijalna je ugroženost protagonista tu znatno izraženija upravo zbog činjenice da se antagonisti služe znatno pogubnijim sredstvima negoli predstavnici zakonskih institucija u Vuku s Wall Streeta. Na takvoj narativnoj okosnici scenarist Winter i autor Scorsese oblikuju izvrsnu filmsku građu, kojoj, usudio bih se ustvrditi, ipak nedostaje ponešto retoričnosti. Jer eksplicitnost iskaza ponekad postaje i zalihosnom, što u cjelini trosatnoga djelovanja može zasmetati. Naime, gledatelju se prečesto pruža sve na tanjuru, odnosno mjestimice se umrtvljuje njegova percepcija prikazanoga i aktivan odnos prema filmskoj građi.

Ipak, ostvarenje je to precizne karakterizacije većega broja likova čija uvjerljivost u slučaju središnjih te prepoznatljivost u slučaju sporednih nije upitna. Podjednako, razvidno je da se Martin Scorsese poslužio čitavim bogatstvom redateljskih postupaka, posve opravdanih i u službi dojmljivosti cjeline. U rasponu od svojevrsnoga restrukturiranja nasljeđa filma istine do mjestimičnoga interpoliranja reklama tvrtke ili pak uporabe popularnoga televizijskoga serijala i crtanoga filma, američki se filmaš ne ustručava uporabe elipse kao učinkovite sastavnice filmskoga jezika niti slikovnoga suprotstavljanja obiteljskoga i poslovnoga. Bitnim točkama filmske narativnosti postaje manji niz scena protagonistovih razgovora s pojedinim sporednim likovima. Svaka je od tih scena duljega trajanja i određena je dijalozima, a Scorsese nenametljivim redateljskim postupcima glumcima dopušta da nadograde scenaristički temelj. U tim segmentima osjeća se stoga bremenitost zbivanja, neumoljiv tijek koji vodi prema protagonistovoj financijskoj propasti te ukidanju tvrtke.

Filmsku građu svrhovito oslikava snimatelj Rodrigo Prieto. Nedvojbenoga suglasja sa Scorseseom, Prieto se odvažio na snimateljsku paletu sugestivnoga kolorita koji često doseže dramaturški značaj. U iznimnoj strukturi poduljega djela prijeloman je učinak montažerke Thelme Schoonmaker, uspješnoga variranja ritma i preciznih postupaka. Sjajan je i izbor glazbe od čak šezdeset skladbi u kojoj je uočljiv udio izvanrednoga  veterana rock’n’rolla Boa Diddleyja, a soundtrack postaje pokazateljem glazbene erudicije Martina Scorsesea, čiji opus bilježi i sjajne rock-dokumetarce Posljednji valcer (1978) o koncertu glasovitoga The Banda ili George Harrison: umjetnik u materijalnom svijetu (2011). Izvrsni su i mnogobrojni glumci, na čelu sa sjajnim Leonardom Di Capriom, koji je utjelovio lik Jordana Belforta. Ako se Di Caprio u prošlogodišnjoj adaptaciji Velikoga Gatsbyja Baza Luhrmanaposlužio i glumačkim manirizmima ili pak posvetama, u Scorseseovoj filmskoj rekonstrukciji biografskoga predznaka Vuk s Wall Streeta njegova je izvedba raskošna u preciznoj iznijansiranosti središnjega lika, njegovoj ambivalentnosti te moralnom i profesionalnom posrtanju.

Naposljetku, možemo ustvrditi da je Martin Scorsese Vukom s Wall Streeta iznova dosegnuo vrhunce stvaralaštva. U nešto više od dvadeset igranih filmova, tomu naslovu mjesto je u gornjoj polovini i Scorseseu iznova potvrđuje status jednoga od stožernih američkih redatelja u proteklih četrdesetak godina.