Pukotina skriva svemir

Riječki pjesnik Zoran Kršul objavio je devet knjiga pjesama: Dodirnuti prst, Zašto stoje konji, Kutija, Simultanka, Vrijeme koje ti je potrebno da skončaš, Jutarnja tjelovježba, Rov, Etimologija tame i Mogućnost točke. Kritika je njegovo lirsko pismo najčešće opisivala pojmovima hermetizam, metafizika, redukcionizam, isticala sklonost postavljanju krajnjih pitanja, problematizaciji temelja i sudbine svijeta, uočavala hibridnost njegova diskurza. Branko Maleš ga je spretno okarakterizirao kao „hermetičkog fenomenologa“.

Izd. HDP, Zagreb, 2013.

Deseta Kršulova zbirka Tehnika pukotine čuva bitna obilježja njegova dosadašnjeg pisanja bogateći ih gdjegdje novim varijacijama na poznate teme. Pjesnik je ukoričio točno pedeset tekstova i rasporedio ih u šest ciklusa: Otpornost materijala, Tehnika zavjetrine, Metafizika pukotine, Uzroci lepršanja, U Prirodoslovnom muzeju i Škola kreativnog pisanja. Knjiga okončava Bilješkama koje pojašnjuju upotrijebljene pojmove i aluzije, upućuju na podrijetlo citata i komentara ili pak nude osnovne informacije o ljudima koji su se uselili u autorove stihove. U trinaestoj bilješci tako čitamo:

David Hilbert (22. 1. 1862. – 14. 2. 1943.) bio je njemački matematičar, priznat kao jedan od najutjecajnijih i najsvestranijih matematičara 19. i ranog 20. stoljeća. Matematički koncept Hilbertova prostora generalizira pojam Euklidovog prostora na način da proširuje metode vektorske algebre sa 2-dimenzionalnog i 3-dimenzionalnog prostora na beskonačno dimenzionalan prostor. To je apstraktni vektorski prostor u kojemu udaljenosti i kutovi mogu biti izmjereni i cijeli se nalaze u tom prostoru. U geometriji, elementi kao što su: točka, dužina, ravnina i ostali mogu se zamijeniti, kao što je Hilbert rekao, stolovima, stolicama, čašama piva i ostalim takvim objektima. Bitan je samo njihov definirani odnos. Za vrijeme nacističkih progona na jednoj zabavi sjedio je Hilbert pokraj njemačkog ministra obrazovanja Bernharda Rusta. Rust ga je pitao: ‘Kako je matematika sada u Gottingenu kad je oslobođena utjecaja židova?’ A Hilbert je odgovorio: ‘Matematika u Gottingenu? Tamo je stvarno više nema.’

Bilješke poput citirane očekivane su u znanstvenim raspravama i akademskom diskurzu, uopće u tekstovima koji združuju tezu i argumentaciju, informaciju i eksplikaciju. U poeziji one su neobične, jer razbijaju lirsku fantazmu, uvode komentatorski ton, inzistiraju na važnosti podatka. Međutim u Kršulovu slučaju bilješke postaju važno pomagalo u čitanju pjesničke knjige. Njegova imaginacija naime raste u prostoru egzaktnih znanosti, njegove lirske naracije i metafore bujaju na pojedinim izvodima, teoremima i spoznajama matematike, geometrije i kvantne fizike. On kao da pokušava potvrditi Einsteinov aforizam da je čista matematika poezija logike. Stihovi Tehnike pukotine popraćeni su s ukupno 27 bilježaka. U njima se, osim Hilberta, pojavljuju fizičari James Joule, Hendrik Casimir, Richard Feynman i Stephen Hawking, matematičari Hiparh i Georg Cantor, teoretičar Jacques Derrida, Sokrat, sv. Matej i dr.

Vratimo se ipak stihovima. Tematska riječ zbirke je pukotina. Lirski ju subjekt opisuje u različitim prigodama i iz različitih perspektiva. Jedanput ju je moguće shvatiti rječnički – kao procjep nastao kad se što raspukne ili rascijepi (naprslina). Drugi put riječ je o detalju koji se otima cjelini, koji ju prokazuje i iznevjerava. Treći put pojam pukotina aktualizira teoriju prema kojoj svemir nije nastao Velikim praskom nego Velikim hlađenjem, tj. napuhao se, proširio, ohladio i popucao kao led – tajna razumijevanja njegova podrijetla krije se (prema toj teoriji) u proučavanju milijardi pukotina kojima je izbrazdan. Budući da je riječ o tekstu, u igru naravno ulazi i deridaovski uvid prema kojemu postoje sustav i tekst, a u tekstu pukotine i izvori kojima nije moguće zagospodariti. Svaki od naznačenih konteksta Kršulova tematiziranja pukotine pretpostavlja njezinu nedostupnost osjetilnoj percepciji i racionalnom mišljenju, njezinu posvemašnju nepripitomljivost i privlačnost. Nastojeći prikazati pukotinu, pjesnik se služi deskripcijom, parabolama, naracijom i metaforičkim potencijalom jezika. Pukotina je najprije označena kao prostor u kojemu će se pojedinosti „same razlistati / iz mraka“. Potom doznajemo da je ona zadužena za održavanje reda i čistoće, da se nalazi u našim srcima, da u njoj stanujemo, da je mjesto artikulacije naših misli i težnji i ujedno prostor između nas. Tako opisna, pukotina je zapravo egzistencijalni zaklon, znak pojedinačnosti i individualnosti, odmak u odnosu na vladajući sustav, odmak koji može biti manje ili više primjetan, ugodan i bolan. Slijede prigodni poetizacijski dodaci: svjetionik je centar pukotine, o njega se odbijaju vali i nastaje ‘jastuk pjene’; pukotina ima tehnologiju, tipologiju i prijelaz. Na koncu pukotina se raspriča i kolokvijalnim nas jezikom upozori na prirodu svoga ponašanja:

– Vidiš... kaže pukotina

poboljšavam majku

prirodu

uvijek radim na rubu zakona

jer sve su prave stvari

zabranjene (U prirodoslovnom muzeju)

Pukotina je neizgovorena – onaj koji ju uspije izgovoriti, potvrđuje svoje postojanje, posvjedočuje svoj oblik i stječe identitet. Pogled i misao uvijek skreću ili na stranu pukotine ili na stranu cjeline. Lirski subjekt tu spoznaju osvještava stihovima:

nekako je sve kaotično

tu – kažem...

gdje baš svaki djelić je cjelina   (U pukotini čuvarkuća)

Što čini Kršulov subjekt? Slavi malo, neznatno, neprilagođeno, ono što izmiče sustavu. Nastanjuje se u grumenu zemlje, u njemu vodi vidljivi i nevidljivi život, poistovjećuje se s pukotinom vjerujući kako bez nje ne postoji ni svijet. Na jednom mjestu taj subjekt ustvrđuje da je mrav mjera za sve, a na drugom da je isto gledati u točku i u svemir. On pronosi ‘šapat pukotine’ o kojoj nema pisanih tragova, on je njezin ‘replikator’, a ona izvor koji hrani njegove snove. Kada je riječ o pokretnosti i razsredištenosti Kršulova subjekta, indikativna je pjesma Igra. U njoj su antropomorfizirani vjetar i svjetlost – oni razgovaraju, penju se i spuštaju zajedničkim snagama stvarajući nove oblike. Njihov dijalog okončava aforističnom spoznajom koja je atribuirana svjetlosti:

ako dostignem svaki

oblik

oblika više nema

igra se...

sama

igra

Svako biće dakle može poprimiti sve oblike. Problem više nije promijeniti mjesto i oblik niti iskušati nov egzistencijalni položaj – problem je kako doprijeti do konačnog broja žuđenih oblika i ograničiti se na boravak u njima. Jer: posvemašnja raspršenost poništava mogućnost uspostavljanja razlika i gradnje jastva.

Poezija Zorana Kršula bavi se počelima, uzrocima i temeljima egzistencije. Ona je kozmopolitska, filozofična, a njezin se spoznajni potencijal ostvaruje u govoru o poznatim stvarima i fenomenima – vjetru, vodi, kiši, svjetioniku svjetlosti, snijegu i sl. U tekst povremeno ulazi talog povijesti i dnevne evidencije te on postaje poprište neočekivanih susreta. Tako se recimo u pjesmi Što je sve na vidjelu subjekt predstavlja kao ‘oštrobridi ljepić’ kojemu s različitih strana prilaze Paris Hilton, biblijski Lazar, kardinal Stepinac, Tito, Wily, Dürerove oči itd. Semantički je prostor posve otvoren, nedovršen, upravo neuobličen i čitatelj je taj koji na bitan način odlučuje o njegovu konačnom izgledu. Riječ je o poeziji s predumišljajem, slojevitoj, višestruko šifriranoj, poeziji koju nije moguće upotrijebiti, svesti na koju od poznatih naracija – sve je u naslućaju, u semantičkoj maglici koja dopušta veoma različita osmišljavanja. Primjerice u tekstu Titraj subjekt ovako opisuje narav svog ponašanja:

Dvaput se tuširam

prvi put sperem

blato

drugi put

dojam –

Diskurz Zorana Kršula u Tehnici pukotine obilježava obilje tehničkih i stručnih termina. Oni poetskom govoru njegova subjekta pribavljaju dojam preciznosti i stanovitu hladnoću. Hermetizam se u toj zbirci hrani riječima kao što su elektroda, iskrenje, frekvencija, endem, genom, presjek, korozija, aminokiselina, slitina, žarenje, hlađenje itsl. Njima se najprije pridružuju usvojene terminološke sintagme čija je figurativna priroda zaboravljena (crna rupa, crveni patuljci, prostor-vrijeme, subatomski svijet, organski spojevi), a potom i izvedene autorske metafore (britva bestjelesnog trena, crna kaplja beskraja, mrtva fuga, visoka galaktička trava, svjetlosna povisilica, bonsai mozgovi). Tako konstruiran diskurz biva podvrgnut logici stihovne razdiobe i izrazitoj ritmizaciji, lirski ga subjekt nerijetko rabi u izravnom obraćanju sugovorniku te se iza njegove vanjske neproničnosti pomaljaju netipično svjedočenje, očuđeni opis kakva odnosa ili razgovor dviju osoba. Na retoričkoj razini stilski je temelj Kršulova govora paradoks. U njemu su združeni iznenađenje i dubinski uvid, čuđenje i razumijevanje. Unatoč spoznaji koju nudi, u paradoksu klija klica nejasnoće u kojoj misao dalje napreduje i u svakom trenutku može osporiti ili ovjeriti rečeno. Paradoksalni iskaz subjektu pruža mogućnost da istodobno bude refleksivan, provokativan i anegdotalan, da govoreći potvrdi svoju izmještenost. U ilustraciju evo tri dekontekstuirana lirska paradoksa:

Od svih lica koje pamtim

najmanje poznajem

svoje (Pantomimičar)

što više nađeš

više tražiš (Pantomimičar)

Zapamti –

nečiji je terorist

nečiji domoljub (Kasne šljuke II)

Sve u svemu Zoran Kršul je zbirkom Tehnika pukotine ispisao pohvalu detalju i slučajnosti obilato pritom inzistirajući na povezivanju poetskog i matematičkog mišljenja. I pritom je višestruko potvrdio poznati paradoks francuskoga matematičara Josepha Bertranda (1822-1900) koji je računski pokazao da različita shvaćanja pojma ‘slučajno’ daju vrlo različite rezultate.

Kada smo već kod relacija poezije i egzaktnih znanosti, vrijedi istaknuti da se u zadnje vrijeme čuju i tvrdnje da čovjekov genom ne mora biti „samo“ riznica kodnih uputstava za razvoj i održanje funkcija organizma nego i poligon za kulturnu i umjetničku ekspresiju. Franzy Spark Magazine piše da bi geni biologiji mogli priskrbiti književnu dimenziju, ali i mogućnost komunikacije s izvanzemaljskim inteligencijama. Takve je najave na stanovit način potvrdio kanadski eksperimentalni pjesnik Christian Bök (r. 1966) koji je – poslije višegodišnjeg proučavanja biokemije i genetskog inženjeringa – 2013. objavio da je napisao poemu Ksenotekst, i to na zavojnici DNK koja je umetnuta u bakteriju. Bök tvrdi da je ta bakterija oplemenjena stihovima istodobno i skladište poeme i stroj za pisanje novih pjesama. Portal Booksa.hr prenio je pjesnikovo pojašnjenje poticaja za taj projekt:

Čudi me to što će pjesnici nastavljati pisati o svojim razvodima čak i onda kad roboti budu uzimali fotografije narančastih etanskih jezera na Titanu. Nema pjesama o tome, kao ni o spuštanju na Mjesec što je vjerojatno najveće postignuće bilo koje vrste na našem planetu. Da su antički Grci napravili brod koji ide do Mjeseca, možete biti sigurni da bismo imali ogroman ep o tome.

U skoroj ćemo budućnosti doznati jesu li Bökove riječi pomno osmišljen marketinški trik ili će bakterije doista pisati pjesme. Ako projekt zaživi, nedvojbeno će se promijeniti i priroda lirske kreacije. No o tome će onda govoriti bakterije kritičari.

Budući da sam tekst otvorio navođenjem bilješke broj trinaest koja prigodno portretira njemačkog matematičara Davida Hilberta, čini mi se umjesnim zaključno dopuniti taj portret. Hilbert je naime na jednom predavanju na Sveučilištu u Gottingenu primijetio da nedostaje jedan student. Kada je njegove kolege upitao zašto ga nema, kazali su mu da je s katedre za matematiku prešao na katedru za poeziju. Profesor Hilbert je na to mirno uzvratio: „A, dobro. Oduvijek mi se činilo da nema dovoljno mašte za matematiku.“