Prvi nastupi vrijednih glazbenika

Neobično je i možda domaća specifičnost da već godinama, da se ne kaže desetljećima, vrijedan i nadaren glazbeni pomladak s Muzičke akademije uredno izlazi pred sud javnosti u velikoj dvorani Lisinski. Uglavnom s dosta uspjeha, a poslije toga se samo u odveć rijetkim prilikama – osim za one prodorno ambiciozne (katkad i bez dovoljno razloga) – ne događa gotovo ništa. Odnosno, premalo je onih koji bez nekog zaleđa, obiteljskog ili drugog, prežive u svijetu koncertiranja, a orkestralni glazbenici u općesvjetskoj prenapučenosti mogu biti sretni da dobiju kakvo-takvo mjesto u nekom od orkestara. Organizatorski kriteriji u tom bi se kontekstu također mogli izbrusiti kao i klasa menadžera o kojima se toliko govori, postoje i već nebrojene škole, no ishod je klimav.

Tina Horvat na putu prema koncertnim nastupima / Snimio Marko Pletikosa

Dvorana Lisinski, koja je prije četrdeset godina bitno promijenila koncertnu sliku Zagreba, kao i Zagrebačka filharmonija u stalnim mijenama i još bez šefa dirigenta, redovito pokazuju znakove sluha za godišnje suradnje s mladima i nadarenima. Tako, vjerojatno uz plaćanje s nekim pristojim popustom, udomljuje i projekte Muzičke akademije, koja je vjerojatno jedina visokoškolska ustanova bez barem dijela vlastitih kvadrata, koja se „zida“ kao Skadar na Bojani te je napokon otvaranje najavljeno za sljedeći listopad. Dakako, ako se u međuvremenu nešto ne zakomplicira, promijeni, ponovno odgodi zbog kakve administrativne kvake, dozvola i slično. Nakon svih desetljetnih iskustava s promjenama lokacija, projekata, dokumentacija „lijevih i desnih“, za sumnjičavost ima dovoljno prostora.

Međutim i s takvim neriješenim rezultatom, koji kao na utakmici uvijek traži produžetke, kada se ograniči samo na razdoblje od četiri desetljeća izlazaka u doista veliku dvoranu jednokratno je, ali i veliko iskustvo. I opera je, nažalost odveć rijetko, nalazila svoje dobre udomiteljske duše, ponajprije u kazalištu Komedija. S velikim produkcijama Bacha, Brittena, Honeggera, na Biennale…, u Lisinski se izlazi jednom u školskom godištu i koncertnoj sezoni. Kao što je i ustaljeni dobar običaj po europskim glazbenim središtima, uvijek su studente predvodili dirigenti profesionalci: Kranjčević, Gjadrov, ali i Dešpalj, Horvat, Šutej, Britvić, Repušić, Francis, Kalajdžić... Beč si je svojedobno u sličnim pothvatima u Musikvereinu mogao priuštiti i Zubina Mehtu jer je on bio njihov student. Takav se naime poziv ne odbija, osobito kada volite da vas se voli.

Najnoviji izlazak pred javnost prošloga je tjedna bio dvostruk, na dva koncerta u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom. Pod vodstvom iskusnijega profesionalca Tomislava Fačinija te dvojice studenata Darijana Ivezića i mladoga Frane Kussa. I nakon sita audicija ništa loše nije bilo odabrano bilo da je riječ o svjetlećoj trubačici Tini Horvat s Hummelom, baršunastoj altistici Teni Lebarić Rašković s Wagnerom, velikim skladateljskim ambicijama Ivana Končića u diplomskoj Simfoniji elemenata, briljantno sposobnom i karakternom pijanistu Tomislavu Damjanoviću. Zasićena sposobnost i kompetentne izvedbe umnožile su se i na sljedećem koncertu s dvama mladim dirigentima koji su hrabro pružili potporu odličnoj violončelistici Latici Anić u Elgarovu koncertu, trombonistu Ivanu Mučiću u rijetkom Larssonovu koncertu i nesalomljivoj pijanistici Brigiti Vilč u nadasve zahtjevnu Ravelovu Koncertu za lijevu ruku. Sljedeći pothvati mogu se očekivati sa svježom znatiželjom, a što će biti poslije, teško je prognozirati baš kao i ovogodišnje ćudljivo i navodno zimsko vrijeme.