O nacionalnoj filologiji u vremenu krize

Na Sveučilištu u Poznanju 9. i 10. prosinca 2013. održana je međunarodna znanstvena konferencija Trans-misija kroatistike. Konferencija je organizirana u suradnji Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Instituta za slavensku filologiju Sveučilišta Adam Mickiewicz u Poznanju. Na konferenciji je izlagalo dvadesetak kroatista sa zagrebačke i splitske kroatistike te sa sveučilišta u Poznanju, Krakovu, Sosnowiecu i Gdanjsku.

Prema riječima organizatora, osnovna namjera konferencije bila je propitati širinu i konzistentnost nacionalne filologije u novom i dinamičnom dobu te naznačiti u kojoj se mjeri razmjeri opće društvene i ekonomske krize odražavaju na položaj i zadaće domaće humanistike i nacionalne filologije. Propitujući što nacionalnu filologiju danas čini nacionalnom, je li njezina zadaća čuvanje postojećih granica, vrijednosti i tradicija ili njihovo propitivanje; kanonizacija, rekanonizacija ili dekanonizacija književnog i kulturnog korpusa; ili pak potvrda ili reforma obrazovnih standarda, sudionicima ovoga skupa želja je bila otvoriti raspravu o disciplinarnoj, metodološkoj i predmetnoj rekonstrukciji znanosti o književnosti i jezikoslovlju te o načinima usklađivanja njihova znanja s novim društvenim prilikama. Glavno je pitanje skupa bilo što s jedne strane nacionalna filologija može ponuditi današnjoj transdisciplinarnoj epistemologiji te može li s druge strane dati uvjerljive odgovore o vlastitoj ulozi u suvremenom društvu obremenjenu stalnim tranzicijama i krizama.

U dva dana konferencije hrvatski i poljski kroatisti otvorili su niz zanimljivih i važnih tema, poput pitanja nacionalnoga književnog kanona i njegove historizacije, odnosa nacionalne književnosti i svjetske književne republike, politizaciji studija književnosti kao načinu preživljavanja u „doba čudovišta“. Pojam krize propitivao se i u kontekstu konkretnih filoloških disciplina, poput lingvistike, folkloristike, paleoslavistike, stilistike i književne antropologije, upozoravajući na „ljekovit“ potencijal disciplina s akademske periferije kao i na prednosti i nedostatke metodološke i disciplinarne rubnosti u vremenu sužavanja i isušivanja humanističkog akademskog prostora. Govoreći o potencijalnim kroatističkim smjernicama u novoj transdisciplinarnoj humanistici, izlagači su sučelili pojmove postkolonijalizma i postovisnosti, ukazali na mogućnost plodnoga presijecanja nove digitalne humanistike s feminističkim i rodnim studijima, zacrtali smjernice intranacionalne komparatistike te upozorili na zam­ke kontekstualizacijskih pristupa u proučavanju starije hrvatske književnosti. Nekoliko je izlaganja bilo posvećeno problemima književnog i filmskog prevođenja kao modelima jačanja hrvatsko-poljskih kulturnih veza i važnim aspektima humanističke didaktike na inozemnim studijima kroatistike. Govoreći o statusu i budućnosti filoloških studija, sudionici skupa dotaknuli su se i pitanja p(r)oučavanja kroatistike na stranim sveučilištima na kojima je posljednjih godina zabilježen zabrinjavajući trend osipanja i gašenja kroatističkih i slavističkih katedri i lektorata.

Dugogodišnja suradnja zagrebačke i poznanjske kroatistike potvrdila se u odličnoj organizaciji i konstruktivnom dijalogu koji je domaćim kroatistima omogućio da poziciju i granice vlastite discipline propitaju u odnosu na blisku drugost (poljske kroatistike), ali i pomogao da ovdje opisane probleme nacionalne filologije sagledaju u svjetlu problema drugih nacionalnih filologija, posve konkretno – polonistike. Suradnja s poljskim kroatistima omogućila je da se propita mjesto i uloga kroatistike kao nacionalne, ali i strane filologije. Skup su otvorili organizatori i pokrovitelji konferencije: ravnatelj Instituta za slavensku filologiju prof. dr. sc. Bogusław Zieliński, dekanica Fakulteta za poljsku i klasičnu filologiju prof. dr. sc. Bogumiła Kaniewska, veleposlanica Republike Hrvatske u Poljskoj Andrea Bekić te prof. dr. sc. Mateo Žagar, prodekan za organizaciju i razvoj Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izv. prof. Tvrtko Vuković, predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost na Odsjeku za kroatistiku istoga fakulteta. Posebna zahvala upućena je prof. dr. sc. Krystyni Pieniążek-Marković, dr. sc. Ewi Szperlik, doc. dr. Zrinki Božić Blanuša i izv. prof. Krešimiru Mićanoviću, koji su artikulirali tematski okvir konferencije i pridonijeli odličnoj organizaciji.

Polazeći od teze da u današnje vrijeme, u društvu s kraja vremena (Žižek), u tekućoj kulturi (Bauman) sveopćeg osipanja vrijednosti mjesto, uloga i učinak nacionalnih filologija više nisu posve izraženi i jasni, sudionici konferencije nastojali su odrediti smjerove iz kojih je kriza ušla u sustav. Prvi smjer obilježava prestrukturiranje epistemološkog polja humanistike u drugoj polovici 20. stoljeća. Stalno propitivanje pojma znanstvene istine, ustrajna kritika reprezentacijske paradigme i snažno uzdrmavanje legitimacijskih sustava doveli su do marginalizacije objasnidbenih tehnika tradicionalne znanosti o književnosti, koja se zbog toga sve više morala oslanjati na brojne druge discipline, a što je za posljedicu imalo slabljenje njezine znanstvene samostalnosti i opravdanosti. Putanju drugog smjera navodi smanjenje simboličke vrijednosti nacionalne književnosti. Već započet proces desakralizacije književnosti u okolnostima tržišno orijentirana, medijaliziranog i globaliziranog društva dodatno eskalira te dolazi do potpunoga slabljenja romantičarskog mita o uzvišenosti književnosti, a posljedično i do smanjenja njezine nacionalnotvorbene funkcije. To pak dovodi do osipanja utjecaja znanosti koja je vrednuje i snaži jer su veze između sveučilišta, književnoga polja i nacionalnog okruženja u temelju pokidane. Treći smjer krize u polju književnosti i znanosti o književnosti proizlazi iz procesa povezivih s transformacijom našega svijeta u sferama religije, politike, prava, komunikacija, obrazovanja tržišta. Postindustrijsko doba i globalizirana ekonomija mijenjaju način života u novom tisućljeću, a posljedično mijenjaju i znanost o književnosti i samu književnost, koje su u novim tržišnim okolnostima prisiljene na institucionalno redefiniranje i snažno disciplinarno i metodološko preusmjeravanje. S tim je u vezi i kriza obrazovnog i znanstvenog sustava te sveučilišta kao javnoga dobra.

U jezikoslovnoj pak komponenti nacionalne filologije prevladava kritičko razmatranje pitanja hrvatskoga jezičnog identiteta. U dijakronijskoj perspektivi povijest oblikovanja hrvatskoga jezičnog standarda trebala bi se sagledati uzimajući u obzir dvojaku narav svakoga nacionalnog jezika. S jedne strane nacionalni jezik služi kao komunikacijski medij, a s druge strane taj unificirani jezik promiče društvenu koheziju. Od posebne je važnosti identificirati u kojem odsječku standardnojezične povijesti jezik počinje ispunjavati ulogu ujedinjavanja i razgraničavanja, i to prije svega spram srodnih i susjednih idioma koji pripadaju istome dijalektalnom kontinuumu, te služiti kao dokaz pripadnosti i posebnosti jedne zajednice (nacije) spram druge. Iz sinkronijske perspektive, prikaz hrvatske jezične zbilje obilježen je supostojanjem kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga narječja. Određivanje položaja neštokavske književnosti i neštokavskih dijalekata nakon što je štokavski izabran osnovicom standardnog jezika ostalo je „trajnim izazovom hrvatskom standardu“ (Radoslav Katičić). Buduća bi istraživanja trebala provjeriti utemeljenost tvrdnji iznesenih u ključnim tekstovima jezikoslovne kroatistike, poput onih da tekstovi pisani nestandardnim štokavskim izrazom ne čine treću hrvatsku dijalektalnu književnost (kao što to čine kajkavska i čakavska), već da ih treba smatrati stilskom izražajnom kategorijom, odnosno provjeriti u kojoj su mjeri i dalje „žilave“ predrasude, npr. u našem obrazovnom sustavu, da je, zahvaljujući tomu što je štokavski dao standardni jezik, književnost pisana štokavskim ujedno književnost pisana standardnim jezikom.

U današnjoj situaciji nacionalna filologija mora propitati uvjete, razloge i mogućnosti opstanka u znanstvenom sustavu i u društvu. Svrha ove konferencije bila je pokrenuti niz rasprava o disciplinarnoj, metodološkoj i predmetnoj rekonstrukciji znanosti o književnosti i jezikoslovlja te o načinima usklađivanja njihova znanja s novim društvenim prilikama.