O Krleži sasvim drugačije

U Vijencu (12. prosinca 2013) objavljena je informacija o stručno-znanstvenom skupu Zastave Miroslava Krleže održanom 5. prosinca 2013. Novinarka Martina Prokl Predragović pod naslovom Osam pogleda na Krležu zaključila je: „Iako ni nova čitanja neće dovršiti ekspertizu Zastava, najzahtjevnijeg Krležinog romana, summe krležijane, od njega ne treba odustati.“

Mislim da bi neko novo čitanje Zastava na jedan novi, specifičan, mogao bih reći izvanknjiževni način moglo pomoći da se barem dijelom popune brojne praznine u Krležinoj biografiji. Naime, s obzirom na to da Krleža u Zastavama dosta prostora posvećuje generalu Maxu Rongeu (1874–1953), šefu austrougarske obavještajne službe, koji Krležu u liku Kamila mlađeg vodi u evidenciji „kao izrazito povjerljivog srpskog agenta“, potrebno je taj dio podvrći obavještajnoj analizi, sa zadatkom da se odgovori na pitanje koji je bio njihov stvarni, a ne romansirani odnos.

Miroslav Krleža kao pitomac u kadetskoj školi, 1911.

Dosadašnji istraživači Krležinih Zastava (Stanko Lasić, Šime Vučetić i dr.) ne pridaju neki posebni značaj liku generala Rongea. Što je dosad poznato?

Krleža u Zapisima sa Tržiča (riječ je o Krležinu rukopisu koji je pomoću grafologa  rekonstruiran 1988. godine; o Zapisima u Krležijani Dean Duda između ostalog piše da su „znakoviti po izrečenom, zanimljivi po tek načetom ili možda prešućenom“) spominje razgovor s Maxom Rongeom obavljen 1924. godine u Beču. Isti susret, ali u nešto drukčijoj verziji nalazimo opisan u Krležinim Marginalijama (prir. Vlaho Bogišić).

Kad se saberu oba izvora, prema Krležinu prikazu vidi se da je taj susret s Rongeom njihov prvi neposredni susret u životu, a do njega je došlo posredstvom A. A. Joffa i generala Leopolda Mandela, dakle preko trockističko-komunističkih veza. Čudno?

U razgovoru su se dotakli i špijunske teme, što pokazuju s jedne strane bliskost Rongea i Krleže, a s druge Krležino strasno etiketiranje drugih u smislu špijunaže. U tom razgovoru na Krležinoj meti našao se diplomat i pisac Lujo Vojnović (Split, 1864–Zagreb, 1951) o kojem u Krležijani stoji: „Studirao pravo. Radio kao sudski činovnik i odvjetnik. Od 1896. do 1919. obavljao različite službe pri dvorovima na Cetinju, u Sofiji i Beogradu, ili njihovim poslanstvima u Vatikanu, Rimu i Parizu.“ Krleža je inače imao antipatije prema njemu držeći ga „dvoličnom osobom i nevjerojatnim karijeristom“, te „čovjekom bez moralno-intelektualnih skrupula“.

Nakon što ga je Lujo Vojnović nazvao klevetnikom, Krleža se uključio u polemiku pozivajući se na neke dokumente iz kojih je vidljivo da je Vojnović za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio austrijski špijun. Krleža to objašnjava: „Radi se o površnom i neodgovorno lakoumnom čovjeku koji u trenutku praznih džepova ne razbija svoju glavu kako da dođe do fišeka dukata… za sigurne uloge.“

Na jedno kasnije pitanje Krleži odakle mu uporište za takvu tvrdnju o Vojnoviću, odgovorio je: „Ja nemam ulogu progonitelja. Ja sam samo logičan. Sređujem stvari po pravilu zdravog razuma… O tom čovjeku znam upravo toliko koliko sam o njemu čuo i čitao, a to je i suviše dovoljno da stvorim sebi sud: tko je, odakle je i kuda ide.“ Krleža je prilikom susreta s generalmajorem Maxom Rongeom čuo „da se radilo o osobi, smatranoj dobrim i ispravnim patriotom, koja je samo vršila svoju dužnost u interesu Monarhije“.

Iako nema nikakvih arhivskih dokumenata koji bi pouzdano objašnjavali Krležine bjegove, odnosno dezerterstva u Srbiju 1912. i 1913. godine u svojstvu pitomca elitne vojne akademije u Ludoviceumu, jedini put za traženje pravoga odgovora jest obavještajno-analitičko znanje (poznavanje organizacije, metoda i načina rada austrougarske i srpske obavještajne službe, poznavanje prakse saslušavanja vojnih dezertera, poznavanje metodologije rada tajnih službi nad zatvorenim i interniranim osobama, poznavanje svih osnova za pridobivanje neke osobe za agenturni rad, poznavanje dvojnih kombinacija u smislu vrbovanje-prevrbovanje itd.).

U tom smislu postavljam tezu da je Krleža bježao-odlazio po zadacima austrougarske obavještajne službe, a ne samovoljno, te da je u Srbiji – osumnjičen kao špijun – sačuvao glavu na način da je nakon zatvora i internacije prevrbovan i vraćen u sustav iz kojeg je došao. Srpska strana vratila je „vruć krumpir“ u kuhinju, gdje je zapravo skuhan. Procijenili su: Krleža je poseban slučaj. On nam ne vrijedi mrtav (strijeljan), ni kao dobrovoljac u srpskoj vojsci. Njega treba vratiti u austrougarske vojne strukture i kao osobu s perspektivom generalštabnog oficira pokušati koristiti kao agenta.

Nad Krležom je nakon povratka provedena istraga (iako nema arhivskih dokumenata, taj je postupak izvan svake sumnje), ali ne kako bi ga se optužilo – jer se tako ne postupa prema „obavještajno pripremljenim dezerterima“ – nego da čuje što su ga srpski vojni obavještajci pitali i što je on odgovarao, te kakav su plan za Krležu dvojnika pripremili.

Nakon istrage, analiza slučaja pokazala je da je austrougarska služba gubitnik. Zanatski su težili dobrom efektu, ali sve im se zakompliciralo. Mogući ulazak u „dvojnu igru“ nikako im ne odgovara. Da bi takvu igru održali, morali bi „prodavati“ obavještajne podatke, koji moraju ponekad, pored plasiranja dezinformacija, biti i točni. A to im je u tom trenutku bilo neisplativo, a s druge strane Krleža je već bio prilično poljuljan, ali i istraumatiziran.

Austrougarski obavještajni sustav tako cijelu neuspjelu akciju nastoji zataškati pred kraljevsko-carskim vlastima. Jednako kao što se zataškavala neuspješnost i u nekim drugim slučajevima.

U takvoj situaciji Austrijanci lome koplja oko formulacije za završni dokument „slučaja Krleža“: treba li napisati blažu varijantu, da je akademac otpušten ili težu, da je udaljen? Odabiru prvu, a najviše im zapravo ide u prilog što se preplašeni Krleža, protjeran-prevrbovan iz Srbije, ne želi više vratiti u Ludoviceum, potpuno svjestan akterstva „obavještajnog prepucavanja“. Želi izaći iz tih igara, koje intelektualno može odrađivati, ali ih ne želi jer ugrožavaju njegov unutrašnji mir, nužno potreban za definitivno opredjeljenje za jedno drugo zvanje, a to je biti književnik.

I dok su istraživači Đorđe Zelmanović (Kadet Krleža, 1987) i Stanko Lasić (Krleža. Kronologija života i rada, 1982) postavljali pitanje tko je bio Krležin moćni zaštitnik koji ga kao dvostrukog bjegunca bez istrage (?) i suđenja oslobađa svake odgovornosti, te spekulirali o mogućoj upletenosti tajnih službi u sve to, ali bez otkrivanja identiteta tog zaštitnika, ja se u smislu nadogradnje, istina, bez dokumentarne građe, ali na osnovi logike obavještajnog razmišljanja, javljam odgovorom.

General Max Ronge, šef austrougarske obavještajne službe

Operativo-špijunsku kombinaciju s Krležom (odlazak pod legendom bijega) vodio je obavještajni časnik Max Ronge, koji je od 1912. do 1913. bio u rangu kapetana šef jednog odsjeka u austrougarskoj obavještajnoj službi, da bi bio i izvanredno promaknut u čin pukovnika zbog uspješnog otkrivanja homoseksualno orijentiranog pukovnika Redla kao ruskog špijuna.

Dakle, Krleža nije bio dezerter, nije bio veleizdajica. On je bio objekt špijunskog manipuliranja.

Rongeova procjena bila je da je Krleža neobično nadaren, da odudara ne samo od akademske klase, nego od čitave generacije i da bi se već tada njegove vidljivo izražene književne sklonosti, poznavanje ruske i srpske književnosti, izvanredna moć zapažanja i konzerviranja podataka mogli iskoristiti za obavještajni prodor u Srbiju. U tom smislu s Krležom je obavljeno više razgovora u smislu obavještajne obuke.

Obavještajnu obuku Krleža je prošao u trajanju od otprilike ukupno dva mjeseca, a odsutnost s redovite nastave u Ludoviceumu pravdala se izmišljenim zdravstvenim problemima. Krleža tada nije imao problema koji bi iziskivali šest tjedana izbivanja s redovite vojne nastave. 

U širem smislu analizirajući praksu postupanja austrougarskih liječničko-vojnih vlasti 1912. godine saznajemo da su pregledi bili rigorozni: privremena bolovanja odobravala su se samo u zaista teškim slučajevima, a ni izuzeća pojedinaca iz vojne obveze nisu bila olaka.

U slučaju da se – usprkos utvrđenoj atmosferi na vojnom učilištu o bezrezervnoj poslušnosti – s Krležine strane pojavio bilo kakav otpor, posegnulo bi se za kompromitirajućim materijalom koji je za njega postojao, a preko kojeg se na početku prešlo, a to je falsificirana molba za njegov prijem u kadetsku školu u Pečuhu.

Put za traženje pravoga odgovora na Krležina dezerterstva iz Ludoviceuma može biti obavještajno-analitičko znanje

Prema tadašnjim pravilima vojne službe dogma ispunjavanja zapovijedi bila je formulirana na sljedeći način: „Podčinjeni treba izvršavati svako naređenje svog pretpostavljenog bezuvjetno spremno, u određeno vrijeme, koliko mu sve snage dozvoljavaju i prema uvjetima dobro“ (Đorđe Zelmanović, Kadet Krleža).

Nema boljeg i autentičnijeg iskaza o situaciji koju smo prethodno opisivali od riječi Marte Richet (rođ. Betenfeld), koja je kao agent-dvojnik u korist francuske obavještajne službe uspjela razotkriti njemačku špijunsku mrežu u Španjolskoj (1914–1918). Kaže: „Biti agent znači prije svega služiti. Ta služba vrši se u potpunoj tajnosti, njezini vojnici umiru šutke. To također znači služiti starješinama čiji se zadatak sastoji u tome da vam ne povjeruju. Užasan zanat. Nepovjerenje vas okružuje sa svih strana. Zadatak agenta sastoji se u tome da uvjeri neprijatelja kako izdaje svoju domovinu, ali neprijatelj se koleba; nije li taj izdajnik agent-dvojnik? I oni koji šalju agenta  sumnjaju… Na taj način, agent koji svojoj domovini služi kao agent-dvojnik podnosi jedno od najtežih mučenja koje se može zamisliti. On se nalazi između dvije vatre, koje se ponekad mogu pretvoriti i u vatru puščanog plotuna“ (Marta Richet, Moj obavještajni rad, 1938).

Ima mnogobrojnih indicija da je Krleža sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije bio na vezi austrougarskih obavještajaca ili kako se još može kazati: bilo je obostrano korisnih dodira. Pogodovalo mu se, a zauzvrat je o prošlim događanjima morao šutjeti.

A da bi prosječno čitateljstvo dobilo širi uvid u Krležine avanture 1912–1913. godine, pogledajmo nekoliko pristupa književnih znalaca, koji svojim pristupom pokazuju da su podlegli Krležinu „prodavanju magle“ i nisu pokazali apsolutno ništa u smislu propitkivanja da bi tu maglu razgrnuli.

Branimir Donat (Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike), nekadašnji jugokomunistički zatvorenik, koji zna što je istraga i politički delikt, pa na osnovi toga ima donekle iskustvo obavještajnih analiza, a što je pokazao u svojim pisanim osvrtima (Irina Aleksander, Ivo Andrić), u Krležinu slučaju to propušta učiniti, ili barem naznačiti u pravom svjetlu pa kaže: „Krleža je krenuo prema Beogradu da ponudi svoje profesionalne časničke usluge u balkanskom ratu, ali je odbijen.“

Zvane Črnja (Kulturna historija Hrvatske) pak cijeli slučaj promatra nadasve ozbiljno, ali on ostaje navijački nedorečen jer se ne pita kako to da je Krleža u smislu sankcija i sa srpske i s austrougarske strane prošao blago. On opisuje: „Krleža se nalazio u nekom prljavom skopskom zatvoru temeljito osumnjičen. Iz ćelija u koje je on bio bačen vodili su ljude na strijeljanje.“

Vladimir Dedijer (Milo Gligorijević, Rat i mir Vladimira Dedijera) smatra da je Krleža bio iskreni prebjeg pa kaže: „Carski pitomac jedne od najpoznatijih mađarskih vojnih akademija, Ludoviceuma, Krleža diže pobunu protiv kasarne, protiv militarizma, i dva puta beži u Pijemont, u Srbiju, da se bori na njenoj strani, ali i tu doživljava teška razočaranja. Plitke oficirske pameti ne shvataju značaj njegove pobune i ne vide u njemu dobrovoljca već ‘austrijsku špijunčinu’.“

Bez ikakva ulaska u dubinu slučaja povjesničar Igor Despot (Balkanski ratovi 1912. – 1913. i njihov odjek u Hrvatskoj) kaže: „U hrvatskoj književnosti najviše se ratovima na Balkanu bavio Miroslav Krleža (…) Krleža je u Zastavama u stvari opisivao svoju borbu u vrijeme Balkanskih ratova. On se prijavio kao dobrovoljac, no bio je odbijen…“

O tom Krležinu biografskom trenutku književni kritičar Tode Čolak suho kaže: „U toku 1912. i 1913. bežao je u Srbiju, ali bez uspeha, jer je oba puta bio ‘osumnjičen kao špijun i predan austrijskim vlastima’.“

Možda jednoga dana budemo ipak svjedoci istini kojoj sam na tragu. Naime, general Maximilian Ronge ostavio je neobjavljene memoare.

Nadalje, dr. Gerhard Jagschitz (rođen 1940. u Beču), profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Beču i svojevremeno direktor Instituta za suvremenu povijest na istom tom sveučilištu o Maxu Rongeu, s kojim je bio u rodbinskoj vezi, u svojim istraživanjima o njegovoj djelatnosti utvrdio je postojanje osamdeset kutija arhivskog materijala, raznih podataka razine državne tajne koji iako još nisu ni približno temeljito proučeni otkrivaju čudesne stvari. S tim u vezi dr. Jagschitz ukratko kaže: „Moj djed (po majčinoj strani) kao visoko pozicionirani austrijski obavještajni oficir, u skladu s tada važećim ratnim pravilima bio je masovni ubojica… On je odgovoran za stotine smrtnih kazni protiv navodnih špijuna, koje su često bile izvedene na osnovu puke sumnje i provedene odmah…“   

U želji da moje istraživanje bude potpunije i temeljitije – obratio sam se e-pismom dr. Gerhardu Jagschitzu: „S obzirom da ste o M. Rongeu pisali (Im Zentrum der Macht, 2007), a i  rodbinski ste povezani, molim Vas: da li bi se moglo dobiti jednu dokumentarnu priču o pravom odnosu Krleža – Ronge (kada, kako, gdje i zašto su se upoznali i kada je ta veza prestala i zašto)?“

Čekam odgovor. Nisam previše optimističan jer u svemu tome ima još uvijek elemenata državne tajne. Možda Jagschitz i ne želi podijeliti s nekim tako dragocjene podatke. Ako pak nešto i dobijem, mogla bi se sjajno ispisati nova priča pod naslovom Devet pogleda na Krležine Zastave.

Dalje, ako se malo odmaknemo od Krležinih Zastava, a opet ostanemo dovoljno blizu Srbiji u kojoj je 1912–1913, iako je bio „kandidat smrti“, sačuvao živu glavu, uočavamo Krležinu čvrstu odluku da svakako pobjegne od istine.

Međutim, mnogi književni uglednici Krležu obasipaju hvalospjevima. Tako je Marko Ristić (1902–1984) već prilikom prvih druženja s Krležom (1926) uočio da „on kao nitko drugi, ume u letu da uhvati događaj, da uoči njegov značaj… da ga oživi… Nitko kao on nije u stanju da oživi ono što je doživeo…“

Isti je književnik (Politička književnost 1944–1958) nakon što je Krleža primio jedno anonimno pismo u kojem mu se spočitava da je „nazivajući generala Vasića ‘veliko-srpskim kanibalom’, s mržnjom i pakošću uvrijedio sve mrtve borce koji su krv svoju prolijevali za otadžbinu, te zapravo i sve Srbe i sam grad Beograd kao jednu primitivnu sredinu“, između ostalog rekao: „Po njima, Krleža nema prava da vidi, ne sme da zapazi sve one detalje koji su sastavni delovi, doživljeni momenti stvarnosti; po njima Krleža ne sme da se služi tom svojom genijalnom sposobnošću zapažanja, i doživljavanja i evociranja konkretnih pojedinosti, štimunga, same bogate i mnogostruke materije života, tom sposobnošću koja je jedna od osobina koje velikog romansiera čine velikim romansierom, i Krležu Krležom. Oni denunciraju Krležu kao srboždera i antinacionalnog, oni mu u ime srpstva zabranjuju da zabeleži da su spomenici na groblju beogradskom, kao i na svim grobljima na svetu, u većini neukusni i glupi kič, oni od Krleže brane uspomenu (…) oni se indigniraju što Krleža nije zaboravio da ga je 1913, kada je, kao sasvim mlad i zanesen nacionalni idealista, došao u Solun da se prijavi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, general Miloš Vasić dočekao zaista kanibalski, dao uhapsiti  kao austrijskog špijuna i umalo streljati…“

Književnik Saša Vereš u eseju Krležina pisma (1988) naglašava „Krležin promatrački dar, Krležino uočavanje detalja i nijansi…“.

Citiram također riječi književnog kritičara Tode Čolaka (Miroslav Krleža, 1966): „Krležin kritičko-esejistički opus nije mali i on se najčešće kreće od informacija do najdublje, najtemeljitije analize, zasnovane na širokom poznavanju društva, čovjeka, istorijskih mena, nužnosti i neminovnosti. U Krležinoj ličnosti srećno su se spojili erudita i stvaralac koji je uvek dobro znao ono o čemu govori i, jednako, ono što ima da kaže. Zato kod njega nema proizvoljnosti, nema konstrukcija i izveštačenosti. Njegova misao, bez obzira o čemu govori, uvijek je kristalno jasna, do kraja kazana, bremenita i bogata…“

Suprotno spomenutim hvalospjevima, Krleža je u Mom obračunu s njima, na mjestu na kojemu govori o peripetijama koje je pretrpio od srpskih vlasti kao vojni bjegunac, u špijunskom pogledu o tri bitne teme: zapisnička saslušanja (istraga), hotelska internacija te opis srpskog oficira koji mu je spasio glavu, izrazito škrt na riječima tako da upravo prisiljava čitatelja-analitičara na „čitanje između redova“.

Ilustracije radi, ovaj put zadržat ću se samo na hotelskoj internaciji jer taj detalj dosad ni jedan istraživač nije dotaknuo. Ime hotela, kao što se vidi, Krleža nije naveo. U svom Dnevniku 1918-22 pak kaže da je u tom vremenu imao dodira s beogradskim hotelom Pariz, ali da se radi „o detalju kronike koja neće biti napisana“. Na osnovi ovih dvaju izvora, koje navodi sam Krleža, usuđujem se povezati i ujedno zaključiti da se njegova hotelska internacija odvijala u hotelu Pariz. Ali isto tako zaključujem da je Krleža svjesno odlučio svoje iskustvo o tom vremenu zadržati samo za sebe, očito se bojeći da se radi o nečem kompromitantnom za njega.

Konzultirajući istraživački uradak Divne Đurić-Zamolo pod naslovom Hoteli i kafane XIX veka u Beogradu (Muzej grada Beograda, 1988) o beogradskom hotelu Pariz, našao sam sljedeće podatke, uključujući i fotografije spomenutog zdanja.

Hotel s trideset i pet soba izgrađen je u vremenu između 1866. i 1869. godine u nekadašnjoj Ulici Kralja Milana, a poslije je došlo do preimenovanja s adresom Terazije 27. Kao vlasnici i zakupci spominju više osoba. Iz fotografija hotela i popratnog opisa vidljivo je da je fasada vrlo kitnjasta, s bogatom plastičnom dekoracijom. Postoji i jedna razglednica ukrašena cvijećem na kojoj je natpis: Grand hotel Pariz. Zgrada hotela srušena je 1948. godine u sklopu preuređivanja Terazija i na tom je mjestu sazidana nova zgrada sasvim druge namjene.

Citiram dijelove teksta koji govore o samu hotelu: „Hotel Pariz je uvek bio hotel prvog reda i po svojoj opremi i po svojoj usluzi i po gostima koji su tu dolazili… i može biti najlepši u Beogradu. Osim sa 35 elegantno nameštenih soba, sa centralnim parnim grejanjem, hotel je krajem XIX veka i početkom XX veka raspolagao još i restoranom, kafanom, bioskopskom salom, salonima i letnjom baštom. U restoranu su se služila jela srpske i francuske kuhinje, a kafana je imala raznovrsna hladna i topla pića. U kafani su ugledni gosti igrali šah, a tu su bili i kartaški stolovi sa zelenom čojom. Uveče je ovde sviralavojna muzika. U sali za bioskopske predstave točilo se piće uz program. Postoje podaci da je hotel renoviran i 1900. i 1910. godine, kada je uvedeno električno osvjetljenje i telefoni. Još jedno renoviranje je izvršeno poslije prvog svjetskog rata (…) Prostorije hotela bile su i sedište Radikalne stranke (…) Među ostalim zanimljivim događajima vezanim za hotel, zabeležen je i boravak persijskog šaha u Beogradu (…) Pred početak rata sa Turcima 1876. godine u hotelu je odseo ruski general Černjajev.“

Iz teksta nije vidljivo je li hotel Pariz u kritično vrijeme služio za internaciju osumnjičenih osoba, a to je i sasvim očekivano jer takve konspirativne operacije zaslužuju da njihovi akteri ostanu izvan javnog dokumenta kao što je knjiga gostiju.

Nemam dvojbi. I u Krležinu se slučaju tako postupilo. Izabran je luksuzni hotel u kojem se on mogao ugodno osjećati i u kojem je obavljen proces njegova prevrbovanja, a što je i postavljena teza s obzirom na priču o njegovim odlascima-bjegovima u Srbiju. Na takav zaključak tjera me sam Krleža načinom svojega pisanja.

Naime, sve što je prije napisano, može se staviti i u kontekst Krležina gledanja na temu laž-istina-prešućivanje. Tako je o autentičnosti, istinitosti, vjerodostojnosti  o prošlim danima Krleža  1942. godine zabilježio: „Mnogo toga zbiva se oko nas i u nama u svakom momentu naše svijesti, a ipak oni koji stižu poslije nas i koji će stajati nad našim grobovima, od njih nikada nitko neće saznati kako je to sve s nama bilo, jer nitko neće imati toliko fantazije da stvarno zamisli kako je s nama doista moglo biti, pošto o stvarnoj istini našeg života, oni koji dolaze, neće znati ništa više nego što znamo mi o onima koji su davno već prije nas nestali, a ono što o njima znamo, to je ono što mi zamišljamo da znamo o njima, kao da su neke stvari zaista takve bile kao što ih mi zamišljamo.“

Zaista krležijanski rečeno.

Neka ovo moje javljanje bude poziv na polemičku raspravu. Zapravo je priželjkujem jer sva moja „istraživačko-analitička municija“ nije potrošena. Želja mi je da se novim ocjenama i procjenama, novim dokumentima pomaknemo od već dugogodišnje egzistirajuće mrtve točke u istraživanju lika i djela Miroslava Krleže.