Nemojmo se nepotrebno inatiti

ismo potpore Matičinoj Izjavi o diskriminiranju hrvatskoga jezika koje u ime kolega potpisuje pročelnik riječke kroatistike Aleksandar Mijatović nov je i osobito dobro sročen protest protiv sada javnosti već dobro poznate odluke Hrvatske zaklade za znanost da u Uputama za podnositelje projektnih prijedloga zabrani uporabu hrvatskoga jezika izvan humanističkih znanosti. Za humanističke znanosti dopušta njegovu uporabu, no samo uz paralelni tekst na engleskom, i to pod uvjetom da uporaba hrvatskoga jezika bude „dobro obrazložena“. Sjetimo se: prvi je reagirao Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u listopadu 2013. upozoravajući na neprihvatljivost i štetnost odluke Hrvatske zaklade za znanost i potaknuo lavinu reakcija.

Mijatovićevo pismo kao da u sebi okuplja sve elemente koje nalazimo i u drugim brojnim pismima potpore Matičinoj Izjavi iz studenoga 2013. koja ustanove i pojedinci posljednjih mjeseci šalju Matici hrvatskoj. Te reakcije pokazuju da u javnosti nije prihvaćeno opravdanje kako se na taj način osigurava veća kvaliteta i objektivnost recenziranja projektnih prijedloga i da su izjave pojedinaca kako „nemaju ništa protiv engleskoga“ ocijenjene kao neumjesni cinizam. Jer ni u jednom se protestu ni jednom riječi ne dovodi u pitanje potreba da dokumentacija bude i na engleskom, nego su ljudi pogođeni činjenicom da se hrvatskom u Hrvatskoj dodjeljuju milodari u smislu „pa pod posebnim uvjetima može i taj hrvatski“.

Kod takvih postupaka nema mjesta nikakvu slijeganju ramenima i izjavama iz kojih se ne zna što misli onaj koji izjavu daje. Ni pokušaji da se stajališta u reakcijama povežu s klasičnom podjelom na lijevu i desnu političku opciju ne drže vodu. Očito je samo to da postoje oni kojima je važno kakav status hrvatski jezik ima u svojoj zemlji i oni kojima je to nevažno. Ima naznaka da ima i onih koji bi po uputama s previšnjih europskih mjesta htjeli jako zauzeto sudjelovati u uništavanju onoga što se zove „nacionalni istraživački prostor“ za volju uspostave tobožnjega „europskoga istraživačkoga prostora“. Kao da taj može biti išta drugo nego ono što proizlazi iz ukupnosti i međusobne djelotvorne suradnje nacionalnih znanstvenih projekata. Za uspješnu suradnju potrebno je znanje stranih jezika, a ne ponižavanje vlastitoga.

Rješenje se čini vrlo jednostavnim: Hrvatska zaklada za znanost treba promijeniti svoje odredbe jer ih je velik broj relevantnih ustanova i uglednih pojedinaca (koji nipošto nisu samo iz krugova humanističke inteligencije) ocijenio kao diskriminirajuće. Nikakvu inatu tu mjesta nema.