Najduhovitiji među disidentima

Sergej Dovlatov (1941–1990) kultni je status u Rusiji stekao tek nakon smrti. Štoviše, u Sovjetskom Savezu za života nije objavio nijednu knjigu, a slavan je postao tek nakon što je 1979. emigrirao u SAD, gdje je postao suradnik New Yorkera i objavio više knjiga priča i proznih zapisa. Najpoznatiju među njima je autobiografska knjiga Kovčeg u prijevodu Sanje Veršić.

Knjiga je naslovljena prema kovčegu s kojim je iz SSSR-a Sergej Dovlatov emigrirao u SAD i koji je držao zatvoren, zaboravljen u ormaru. Nakon nekoliko godina pronašao ga je njegov sin i u očevoj ga prisutnosti otvorio, a u njemu su, osim nekoliko komada odjeće, pronašli i stranicu Pravde s Marxovim portretom na dnu kovčega. Na njegovu vrhu, zalijepljena iznutra na poklopcu, stajala je slika Josifa Brodskog. Dakle, između Marxa i Brodskog, između davnašnjih ideala i disidentstva, smjestio se cijeli jedan život, neprocjenjiv, jedini, opredmećen u osam komada odjevnih predmeta, koji su zapravo bili sve što je Dovlatov stekao za 38 godina života u SSSR-u. Njihovim vađenjem iz kovčega bude se uspomene i sljedećih osam poglavlja knjige, naslovljenih prema predmetima iz kovčega – (finske) sintetičke čarape, (nomenklaturne plitke) cipele, (pristojno) dvoredno odijelo, oficirski remen, jakna, košulja (od popelina), zimska kapa, vozačke rukavice – rekapitulacija su prvih tridesetak godina Dovlatovljeva života.

U svakom poglavlju autor pripovijeda o pojedinom dijelu svoga života donoseći osebujnu sliku poslijeratnoga SSSR-a. Vrlo je dojmljiva, ali i duhovita tako dionica u kojoj se autor s čuđenjem pita što je to što ruskog, po svemu sudeći sasvim pristojna, dobro odgojena i civilizirana pojedinca nagoni da ukrade sve što mu padne pod ruku, bez ikakve razumne svrhe, a što je bila vrlo rasprostranjena praksa u tadašnjem Lenjingradu (i šire). „Poznavao sam uglađenog, plemenitog, obrazovanog čovjeka koji je iz poduzeća odnio vedro cementnog morta. Putem se mort, naravno, stvrdnuo. Kradljivac je bacio kamenu gromadu nedaleko od svoje kuće. Drugi moj prijatelj provalio je u propagandni centar. Odnio je glasačku kutiju. Treći moj poznanik ukrao je aparat za gašenje požara. Četvrti je iz ureda svog načelnika odnio bistu Paula Robesona. Peti – reklamni plakat iz Ulice Škapina. Šesti – stalak za note iz amaterskog kluba.“ No, za razliku od svojih kolega koji su, kako vidimo, krali bez reda i svrhe, Dovlatov ispovijeda slučaj kad je impulzivno ukrao cipele (kvalitetne sovjetske cipele rađene za izvoz). Ali nije ih ukrao u dućanu. U sovjetskim, naime, dućanima nije bilo kvalitetnih cipela. Ukrao ih je gradonačelniku Lenjingrada, kad ih je ovaj izuo ispod stola, za vrijeme jednog skupa, ironično zaključujući kako je u tome činu naknadno prepoznao začetak svoje disidentske naravi.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Njegov je stil minimalistički, Dovlatov piše koncizno, sažeto, kratkim pročišćenim rečenicama i dobro odabranim detaljima stvara širu sliku; reminiscencije se često promeću u vrlo duhovite humoreske u kojima precizno usmjerenim humornim strelicama Dovlatov pogađa neuralgične točke devijantnosti sovjetskoga komunističkog režima, registrirajući mjesta gdje se idealizam rašiva, a na površinu izbija pragma, dok težnju općem boljitku i blagostanju zamjenjuje sitno koristoljublje. Zgodan primjer uzgred izrečene, lakonske opaske koja baca svjetlo na karakter sustava u cjelini jest podatak kako je recepcionarima bilo zabranjeno strancima izdavati sobe smještene na najvišem katu jednog lenjingradskog hotela – zbog mogućnosti fotografiranja obližnjega pogona brodogradilišta.

Dovlatovljev humorističan pristup oblikovanju autobiografskog rukopisa prilično je neuobičajen, nesvakidašnji; pišući memoaristiku autori, vjerojatno bez svjesne namjere, instiktivno naginju stvaranju svojevrsne spomeničke književne baštine, pa su takvi tekstovi često pretenciozni, patetični kič, zagušen pod teretom ambicije. Kod Sergeja Dovlatova to nije slučaj; iako pišući autobiografsku knjigu, on sebe najčešće ostavlja izvan žarišta, on je tek posrednik kroz čije oči čitatelj promatra širu, društveno-socijalnu sliku, pa je Kovčeg više knjiga o sovjetskoj Rusiji šezdesetih godina prošlog stoljeća i komunističkom režimu promatranu kroz ironijsku optiku negoli je to svjedočanstvo o životu Sergeja Dovlatova. Sama sebe on prikazuje ironično, kao aberaciju sustava, kao robu s greškom, pojedinca koji se ne uklapa u postojeći poredak. No to ne čini podižući si spomenik kao hrabrom disidentu, već se u istoj mjeri podsmjehuje sustavu koliko i samu sebi, na istovrstan način pristupajući vlastitim nesavršenostima (lijenost, neambicioznost) i nesavršenostima ljudi oko sebe te svijeta u kojemu živi. No upravo mu ironična samokritičnost daje moralno pravo ukazivati na koristoljubljem potaknuta posrnuća drugih ljudi, ne zaboravljajući pritom ukazati na krivnju društva/sustava zbog takva stanja. No uočene nesavršenosti nisu ga učinile ogorčenim, već devijacijama poretka on prilazi s humorom, neprestano promovirajući ljudskost. Kovčeg se tako pokazuje rekonstrukcijom povijesti na osnovi odjevnih predmeta što postaju opredmećenim svjedočanstvima vremena, sredstva dokumentiranja zbilje posredovanjem kojih autor progovara o sebi, karakteru socijalno-društvene realnosti i režima čije su ideološke odrednice oblikovale životne putanje ljudi i njihove međusobne odnose. No ti predmeti govore i o stupnju razvoja proizvodnje pa se kroz opredmećenu, materijalnu stvarnost odražava i socijalni kontekst vremena, uvjeti života, što je zapravo Dovlatovljeva implicitna kritika poretka koji nije bio u stanju (ili, točnije, nije mu bilo stalo) ljudima omogućiti udobnost ni kad su najosnovnije potrebe poput odjeće u pitanju. Jer uvijek je bilo važnijih stvari, poput utrke u naoružanju i sovjetskoga svemirskog programa, tj. kozmonautike.