Moral – novo mjerilo književne vrijednosti

Dame i gospodo,

priznajem da snosim barem dio odgovornosti za temu o kojoj bismo ovdje trebali diskutirati, odnosno o razlici između čiste književnosti i primijenjene književnosti, pod kojom podrazumijevamo onu koja želi služiti praktičnim funkcijama ljudskoga života, kao što su primjerice politička funkcija, odgojna, moralna i tako dalje.

 No sada, kad bih trebao reći nekoliko riječi o našoj temi, osjećam se nesposobnim diskutirati o njoj apstraktno; valjalo bi progovoriti o moralnoj praktičnosti „čiste“ književnosti i o intelektualnoj čistoći primijenjene književnosti. Dopustite mi da prijeđem od pojmova na stvarne osobe, koje će nam najzornije dočarati te dvije tendencije suvremene književnosti.

 Naš dragi prijatelj gospodin H. G. Wells za sve nas najplemenitiji je primjer praktične književnosti. Njegovi romani kritika su i reforma ljudskoga života i današnjega svijeta; njegova monumentalna trilogija – The Outline of History, The Science of Life i The Work, Wealth and Happiness of Mankind – najveći je pedagoški doseg našega vremena; i svi smo mi svjedoci njegove neumorne borbe za socijalnu, političku i duhovnu slobodu čovječanstva.

 S druge strane, naš cijenjeni prijatelj gospodin Paul Valéry, zbog čije odsutnosti žalimo, trenutno je najistaknutiji predstavnik čiste književnosti, apsolutne poezije koja ne služi ničemu drugomu doli savršenoj ljepoti. No ipak i tog apsolutnog pjesnika zatječemo u punom i aktivnom službovanju; u praktičnom se smislu podrediozahtjevima mira i intelektualne suradnje među narodima; sloboda duha i humanizam srca, temelji svekolike ljudske slobode i dostojanstva, u njemu su pronašli najsuptilnijeg i najgorljivijeg odvjetnika.

 Mogao bih spomenuti i našeg istaknutog predsjednika, gospodina Julesa Romainsa, našega pokojnog prijatelja Gilberta Keitha Chestertona, našega novog zemljaka Thomasa Manna i toliko drugih imena. Napominjem, nije slučajnost da nijedan od velikih književnika našega vremena nije zapostavio praktično ispunjavanje više-manje političkih ili više-manje socijalnih zahtjeva. Potražite na današnjoj književnoj karti čuveni toranj bjelokosni u kojem se pjesnik prepušta samotnjačkim snovima: ne postoji. Svi mi nečemu služimo; svi se mi trudimo biti korisni u svome vremenu i u aktualnoj borbi za barem malo bolju sutrašnjicu. U tome je sadržano obilježje našega vremena; ali u tome se također očituje aktivni i bitno politički karakter suvremene književnosti.

 Taj aktivni karakter podrazumijeva pak novo mjerilo književne vrijednosti: moralnu odgovornost. Današnjega književnika ne može nadahnuti samo njegov talent; njegovo djelo mora biti proizvod savjesti i uvjerenja. U današnje je vrijeme jedina visoka, jedina čista književnost ona koja se nadahnjuje najvišim moralnim interesima i koja je poduprta najljudskijom savješću. Čvrsto vjerujem da u velikoj mjeri o pjesnicima ovisi koji će ljudski ideali i vrijednosti preživjeti ova strašnavremena. Vjerojatno nikada u povijesti književnost nije imala tako tragičnu i herojsku prilikubitizaista velika književnost.