U povodu godišnjice rođenja Paula Ricœura (1913–2005)
|
Rođen 27. veljače 1913. (Valance, pokrajina Drôme), Paul Ricœur prošle bi godine navršio sto godina. Nedvojbeno jedan od ključnih francuskih i svjetskih filozofa 20. stoljeća, ostavio je za sobom bogato, raznoliko i utjecajno djelo.
Ricœurovu filozofiju karakterizira artikuliranje posredništva između čovjeka djelovanja i čovjeka patnje, iskustva negiranja i afirmacije života. A upravo je takvo posredništvo bio i sam njegov život: pogađan nizom tragičnih događaja, svladavao ih je trajno otvoren novim izazovima.
Majka Florentine umrla je nekoliko mjeseci po njegovu rođenju, a potom mu je ubrzo i otac Jules poginuo u Prvome svjetskom ratu. Sa sestrom Alice živio je kod očevih roditelja i tete. U školi je otkrio golemu strast prema knjigama, koja ga nije napuštala cijeloga života. Još u gimnaziji u Rennesu, zahvaljujući omiljenom profesoru Rolandu Dalbiezu, iniciran je u filozofiju te ju je odlučio studirati, prvo u Rennesu, a zatim na Sorboni.
Ricœurovu filozofiju karakterizira artikuliranje posredništva između čovjeka djelovanja i čovjeka patnje
U Parizu upoznaje Marcela Gabriela te petkom prisustvuje redovitim okupljanjima pariških filozofa i intelektualaca. U samo godinu dana (1934–1935) umiru mu baka, djed i sestra Alice ne navršivši ni dvadeset godina. Godine 1935. sklapa brak s prijateljicom iz djetinjstva, Simone Lajas. Tijekom vremena rodilo im se petero djece. Radio je kao gimnazijski profesor te počeo objavljivati prve tekstove o socijalnom kršćanstvu.
Zbog protivljenja njemačkoj politici, kao ratni zarobljenik 1940. odveden je u logor u Pomeraniji, gdje čita Karla Jaspersa i na marginama originala prevodi Ideje (Ideen I) Edmonda Husserla. Po završetku Drugoga svjetskog rata predaje na fakultetu (Chambon-sur-Lignon) te objavljuje prve knjige: o Jaspersu (1945) i o Marcelu (1948). Godine 1947. upoznaje Emmanuela Mouniera te postaje članom redakcije časopisa Esprit.
Doktorski rad iz fenomenologije volje brani 1950. objavivši ga kao trosveščanu knjigu Filozofija volje (Philosophie de la volonté). Cijenjen sa svoga pedagoškoga rada, predaje povijest filozofije (uglavnom Aristotela, Kanta i Husserla) na fakultetima u Strasbourgu (1948–1957), na Sorboni (1957–1964) i u Nanterreu (1965–1970). Godine 1955. izlazi knjiga Povijest i istina (Histoire et vérité). Useljava u kuću Murs-Blancs (Châtenay-Malabry), u kojoj su živjele generacije suradnika Esprita, otvorenu ljudima za susrete, rasprave, dijalog. Postaje urednikom biblioteke L’Ordre philosophique u izdavačkoj kući Seuil.
Po objavljivanju 1965. Ogleda o Freudu (De l’interprétation. Essai sur Freud) – knjizi u kojoj frojdovsku psihoanalizu predstavlja, u analitičkoj situaciji, kao zaseban hermeneutički jezik–doživljava neopravdane i nepravedne kritike Lacanovih učenika. Na fakultetu u Nanterreu, gdje je bio dekan (1968–1970) zapošljava Emmanuela Levinasa. Za studentskih nemira postaje metom pobunjenih studenata, koje ne uspijeva smiriti te daje ostavku. Godine 1969. objavljuje knjigu Prijepor interpretacija (Le Conflit des interprétations), kritiku radikalnog istjerivanja subjekta iz njega sama: u sredstva proizvodnje (Marx), u volju za moć (Nietzsche) i u nesvjesno (Freud).
Ricœur odlazi predavati u SAD, u Chicago (1970–1981), naslijedivši katedru Paula Tilicha. U Americi je njegova misao vrlo dobro prihvaćena, a ima i prilike bolje se upoznati s anglo-saksonskom filozofijom čija mu je konceptualna i argumentacijska strogost bliska. No nastavlja objavljivati i u Francuskoj: 1975. izlazi La Métaphore vive (Živa metafora), u kojoj se bavi referencijalnom moći metafore. Tragično preminulu sinu Olivieru 1986. posvećuje knjigu Du texte à l’action (Od teksta do djelovanja). Gost je na mnogim svjetskim sveučilištima u Americi, Kanadi, Belgiji, Švicarskoj. Sa Jacquesom Derridom od 1990. vodi Centar za huserlovsku fenomenologiju na Sorboni te postaje urednikom časopisa Revue de la métaphysique et de la morale.
U Francuskoj mu intelektualni krugovi postaju naklonjeni tek po objavljivanju ključnih knjiga: trosveščane Vrijeme i priča (Temps et récit, 1983–1985) u kojoj se bavi vremenom kao konstitutivnim elementom naracije, narativnim identitetom i etičkim statusom naracije; Sebstvo kao drugi (Soi-même comme un autre, 1990) u kojoj razvija hermeneutiku sebstva što se ozbiljuje kao drugost, a konstituira poput priče; Pamćenje, povijest, zaborav (La mémoire, l’histoire, l’oubli, 2000) u kojoj se bavi odnosom utopije i ideologije te slabostima demokracije.
Poslije 63 godine zajedničkoga života, Simone umire 1997.
Godine 1998. objavljuje tekstove iz „podučene egzegeze” u: Penser la Bible (Misliti Bibliju). Poslije prvoga (1995) slijedi (2001) drugi svezak knjige Pravednik (Le juste) o specifičnosti prava na pola puta između morala i politike. Knjiga Putanja prepoznavanja (Parcours de la reconnaissance) o „sposobnom čovjeku“ izlazi 2004. Za života objavio je četrdesetak knjiga i na tisuće članaka, dobitnik je niza nagrada te počasni doktor brojnih sveučilišta.
Ricœur je umro 20. svibnja 2005. u Châtenay-Malabryju u 92. godini.
Postojan misaoni dijalog
Sav život Ricœur je posvetio istraživanju mogućnosti razumijevanja svijeta i sebstva. Njegova se misao počela razvijati u susretu s različitim filozofijskim perspektivama: refleksivnom filozofijom (Nabert), egzistencijalizmom (Marcel, Jaspers) i fenomenologijom (Husserl, Heidegger). Zanimao ga je sam rad interpretacije kojom čovjek dolazi do vlastita samorazumijevanja, nemogućega bez posredništva simbola, mitova, priča, djelovanja, institucija. Stoga se i bavio filozofiji konkurentnim diskursima: psihoanalitičkom, mitskom, religijskom, historiografskom, fikcionalnom.
Njegovo djelo bivalo je u trajnom dijalogu s filozofima iz prošlosti (Platon, Aristotel, Augustin, Spinoza, Kant, Hegel), otkrivajući njihovu aktualnost, kao i s filozofima suvremenicima (Heidegger, Gadamer, Habermas, Arendt, Levinas, Derrida), čak i kada se s njima nije mogao usuglasiti. Ricœurovi tekstovi prije otvaraju nego zatvaraju mnoga filozofijska pitanja. On je mislilac čija je svaka nova knjiga nastavak prethodne u onoj točki za koju je mislio da ju nije bio dovoljno razradio. Ukrštavajući se s pojedinim tuđim refleksijama i gledištima ne opovrgava ih, nego korigira ili dopunjuje te su tako njegovi tekstovi svjedočanstvo pomnih čitanja i dinamike mišljenja: ostavljajući tragove vidljivima, neprestano počinje od poznatih hipoteza i nadopunjuje ih novim pristupima, argumentacijama, terminologijom. Vraća se nekim temama, uključujući znanja koja je stekao u međuvremenu, epigonski ih istodobno akumulirajući i razgrađujući. Njegov je postupak: toliko ozbiljno uzeti u obzir svaki od razmatranih pristupa da u njima otkrije moguće verzije interpretacija te tako i ono „mjesto“ na kojem je moguć artikuliran uvid u onaj drugi, naizgled suprotstavljen pristup te spremnost da se od njega uči. Prijepor interpretacija tako ostaje produktivnim.
U svakoj svojoj knjizi Ricœur pokušava odgovoriti na zaseban problem, ali u njihovu nizu može se, zapravo, iščitati evolucija postavljanja pitanja: o ljudskom djelovanju i patnji, problemu zla, imaginaciji, pripadnosti povijesti i jeziku. U njegovoj fenomenološkoj hermeneutici ne nalazimo ključ za interpretaciju kakva bi pružala gotove odgovore, nego otvoren prostor za razmišljanje o dosezima, aporijama i granicama interpretacija.
Njegova je misao svojevrsna alternativa dekonstrukciji utoliko što ne poriče mogućnost prenošenja značenja i ne odriče ga se u potpunosti, ali proces tumačenja smatra i održava otvorenim, dinamičkim, dijaloškim, polifonim. On ne poziva na povratak zatvorenim metanaracijama totaliteta. Za njega je hermeneutički izazov bacanje visećih mostova između sebstva i drugog. I to ne na način totalizantne redukcije, tj. ontoteologije ili logocentrizma, nego u dijalektičkom stapanju kakvo se ne odriče simptoma neodlučivosti, već ostaje u trajnoj produktivnoj i dijaloškoj aporiji tragajući za praktičkom mudrosti (u Aristotelovu smislu) „dobroga života“.
Razvedena recepcija
Ricœurovo djelo predmet je brojnih filozofijskih istraživanja diljem svijeta: od Francuske do SAD-a, od Južne Amerike do Afrike, od Skandinavije do istočne Azije. Sve velike teme njegove misli komentirane su, dovedene u dijalog s djelima drugih filozofa ili sagledana u svjetlu novih pitanja. Njegovo djelo jednako je snažno prisutno u književnoj teoriji, sociologiji, teologiji, psihoanalizi. Refiguracija svijeta u refiguraciji teksta nadilazi granice teksta što mu ih je zadao autor, kao i granica konteksta i čitatelja kojima je on upućen, omogućujući njegovu dekontekstualizaciju i neograničenu virtualnu rekontekstualizaciju.
U Hrvatskoj su dosad prevedene dvije njegove knjige: Nada Vajs prevela je 1981. Živu metaforu, a prijevod Ogleda o Freudu Ljiljanke Lovrinčević objavljen je 2005, no tek u posljednje vrijeme bivaju objavljivani tekstovi o njegovoj misli. Nadajmo se da će obljetnica njegova rođenja biti poticaj i poziv na čitanje ili ponovno čitanje njegova vrlo živa djela.
Klikni za povratak