Lutanja i traganja za smislom

U vrijeme kad statistika pokazuje da je u domaćim multipleksima postalo gotovo nemoguće pogledati imalo ambiciozniji europski film art-predznaka, jer se tu sve mahom svodi na stereotipne neduhovite francuske romantične i moronske komedije te naslove iz producentske kuhinje Luca Bessona, pravo je zadovoljstvo na repertoaru dočekati dva uspjela ostvarenja art-predznaka i europskoga pedigrea. Stvari mnogo bolje ne stoje ni s nekomercijalnim američkim filmom, za kojim baš kao i za europskim ambiciozniji filmofili moraju tragati po festivalima, revijama i kabelskim televizijama, no to je tema za neki drugi tekst. U ovom ćemo se pozabaviti prvim dijelom dvodijelne erotske psihološke egzistencijalne drame Nimfomanka uvijek intrigantna Larsa von Triera te crnohumornom egzistencijalnom dramom Ajme meni njemačkoga debitanta Jana Olea Gerstera, djelom koje je prošle godine ovjenčano sa šest Njemačkih filmskih nagrada i nominirano za tri Europske filmske nagrade, pri čemu je redatelj osvojio nagradu Europsko otkriće godine.

Kadar iz filma Nimfomanka: 1. dio Larsa von Triera

Jasni su razlozi zbog kojih je Nimfomanka: 1. dio, čiji nastavak stiže pred kraj veljače, doživjela hrvatsku kinodistribuciju. S jedne strane riječ je o još jednom prepoznatljivom – ne najkontroverznijem i najprovokativnijem, jer ta titula ipak pripada Antikristu – ali svakako kontroverznom ostvarenju uvijek zajamčeno kontroverzama sklona začinjavca umjetničkog pokreta Dogme 95, o umjetniku i vizionaru koji je preporodio danski film, o intelektualno izazovnu, beskompromisnom i inovativnom autoru, o redatelju koji istodobno može biti i zabavljač i provokator, i egoist i sadist, te koji već samim tim osobinama u kombinaciji sa superiornim redateljskim umijećem svakim novim filmom nepogrešivo uzburkava javnost.

Von Trier se u većini filmova bavi socijalno neprilagodljivim pojedincima složenih duševnih stanja, dragovoljnim ili silom prilika uvjetovanim marginalcima, vanjskim ili unutarnjim tragedijama pogođenim i/li (re)definiranim osobama čije intimne i međusobne drame i sukobi dodatno dolaze do izražaja kontekstualizirani u licemjerne malograđanske sredine ili pak kontrapunktirani karakterno dijametralno oprečnim osobnostima.

Takva je osobnost ona sredovječnoga profesora Seligmana (odličan Stellan Skarsgård), osamljena, tiha i povučena čovjeka koji živi u trošnom stanu vlažnih, potamnjelih i ispucalih zidova u čini se nekad industrijskoj četvrti čijim eksterijerima dominira gusta mreža zidova od crvene opeke. Zidovi dominiraju u vizualnom definiranju Seligmanova mikrosvijeta, koji je ograničen te strogo definiran i u doslovnom i u simboličkom smislu, a taj će se svijet metaforički polako početi rušiti kad jedne zimske večeri, kad počinje padati snijeg, na ulici blizu zgrade u kojoj živi pronađe pretučenu i teže ozlijeđenu Joe (zasad dovoljno sugestivna, ali razmjerno sporedna Charlotte Gainsbourg). Ona je žena na početku srednjih godina koja iz nekih razloga ne želi da Seligman pozove ni hitnu pomoć ni policiju, već da je privremeno smjesti u svoj stan. A kad se nađe utopljena u krevetu sa šalicom kakaa u ruci, Joe će profesoru koji baš i ne poznaje stvaran život, ili barem ne onaj kakvim žive Joe i ljudi slični njoj, početi pripovijedati o svom životu.

Kadar iz filma Ajme meni Jana Olea Gerstera

Točnije, o tome kako je još kao adolescentica, dok su se u njoj budili nejasni osjećaji seksualnosti, shvatila da nije kao ostale djevojčice, da je zanima više i dalje od njih. Nakon što je s petnaest godina odlučila izgubiti nevinost, Joe (britanska manekenka Stacy Martin u izvrsnoj i vrlo hrabroj roli), kako joj se činilo ponižavajući čin, obavila je s mladim i naočitim Jerômeom (Shia LaBeouf u ulozi nakon koje ga je teško zamisliti kako se opet bori protiv igračaka u Transformerima). U paru s vršnjakinjom B počinje intenzivno za isključivo jednokratni seks zavoditi muškarce, bez ikakvih osjećaja i bez obzira na njihovu dob ili vanjštinu. Kad se B uskoro promijenila zbog osjećaja prema jednom partneru te kad je prijateljici otkrila da je ljubav čarobni sastojak spolnog odnosa, Joe je nastavila dalje sama. U tome je ponekad bilo i ozbiljnih problema, primjerice kad je u najuspjelijem segmentu filma razorila obitelj gospođe H. (sjajna Uma Thurman u jednoj od najboljih uloga karijere). No u točnost B-inih riječi ubrzo će se uvjeriti i sama, kad opet susretne Jerômea i kad se u njega počne zaljubljivati.

Junakinjino skokovito epizodno pripovijedanje Von Trier neprestano prekida profesorovim upadicama i ekskursima o koječemu na što ga podsjeća njezin život, od ribolova i tehnika lova udicom preko klasične glazbe i skladanja višeglasnih Bachovih i Da Palestrininih djela do sviranja orgulja i fizikalnih otkrića. U tome redatelj kao nikad prije demonstrira smisao za humor i ironiju s jedne strane, što je svakako pozitivno, no s druge dramski kontinuitet prekida i gledateljsku pozornost odvlači ponekad i pravim traktatima ilustriranima i isječcima iz starih dokumentaraca, slovima i drugim grafičkim intervencijama u slici, kao i elementima eksperimentalnoga filma, što zna biti zamorno i kontraproduktivno. Najsvrhovitije je umetnuta „lekcija“ o jasenu kao najplemenitijoj vrsti drveta; s tom pričom Joe se predstavlja i kao senzibilna žena kojoj je otac ostao najvažniji muškarac u životu. Eros i thanatos, grubost i poetičnost, mizantropija i ljubav u Von Trierovu filmu skladno idu ruku pod ruku, a duševni razvoj i sazrijevanje ovisnice o seksu predočeni su vrlo suptilno, zavodljivom i elegantnom vizualnom fakturom u kojoj ima i crno-bijelih segmenata i podijeljenog ekrana te sugestivnom i atmosferičnom režijom.

Dugometražni kinoprvijenac Jana Olea Gerstera, darovitoga filmaša koji je nakon rada u državnoj službi na filmu počeo raditi kao pomoćnik Wolfganga Beckera na njegovu nagrađivanom projektu Zbogom, Lenjine, o snimanju kojeg je napravio i zapaženi dokumentarac, priča je o intimnim i egzistencijalnim dvojbama nezreloga i dobrano neodgovorna mladoga Berlinčanina Nika Fischera. Nakon što je bez znanja oca koji financira njegovo školovanje prije dvije godine prekinuo studij prava, Niko vrijeme provodi u lutanju gradom, površnim vezama s djevojkama, slučajnim susretima sa starim znancima te posredno u traganju za smislom postojanja. Dok mu se čini da nikad neće pronaći mjesto u društvu, dijelom stoga jer to kao da mu i nije osobito bitno, a dijelom jer mu je otac upravo prekinuo financiranje takva života, Niko će u pratnji nerealiziranog, a navodno vrlo darovita glumca Matzea nakon druženja s Matzeovim uspješnim kolegom koji upravo snima film o zaljubljenom nacističkom časniku susresti privlačnu i temperamentnu Juliku Hoffmann, nekadašnju školsku kolegicu još opterećenu sjećanjima na uvrede koje je zbog pretilosti morala podnositi u djetinjstvu. Protagonistovi odnosi sa svima njima autoru pružaju mogućnosti za duhovito, ali i tjeskobnijim nijansama obilježeno kreiranje slikovitih likova koji u zamjetnoj mjeri postaju i karakteri.

Valja izdvojiti dojmljivu crno-bijelu fotografiju Philippa Kirsamera (O za osvetu), koja dodatno dočarava intrigantan socijalni kontekst, kao i vidljive i tek naslućivane emotivne dvojbe i intimna raspoloženja glavnoga lika, a zbog koje film asocira na ranija djela Wima Wendersa. Suptilno kreiranje ozračja egzistencijalne nesigurnosti i nelagode, odlična glazba s atraktivnim jazz-dionicama, zamjetan crnohumorni i ironijski odmak te raspoložene glumačke interpretacije vrline su djela u kojem se autor dva puta osvrće na nacističku prošlost svoje zemlje: u metafilmskom segmentu na setu filma koji se snima i u završnici sa starim emigrantom koji se na samrti prisjeća svoga svjedočenja Kristalnoj noći.