Kršćanske zajednice pred izumiranjem

Bliski istok ishodište je triju abrahamskih vjera: judaizma, kršćanstva i islama. Gotovo stoljetne napetosti između židovske i arapske zajednice u tom dijelu svijeta pak zamalo su iskorijenile iz pamćenja europskih kršćana njihovu braću po vjeri u zemljama Bliskog istoka. Pohod pape Franje Bliskom istoku, najavljen za travanj, pridonijet će mirovnom procesu, ali Sveti Otac također će ukazati na neodrživost kršćanskih zajednica i ugrozu njihova opstanka na mjestu gdje je kršćanstvo nastalo.

Židovski spisi tvore kršćanski Stari zavjet, dok je Kristova objava zastupljena i u Kuranu. Tri vjere koje baštine proroka Abrahama kao svog osnivača propovijedaju bratsku i sestrinsku slogu. No Abrahamova su djeca razjedinjenija no ikad prije. I dok je muslimanska moć u području neprijeporna, a država Izrael uživa golemu naklonost zapadnih velesila, kršćanske zajednice jedva preživljavaju koloplet nasilja koje je prekrilo Bliski istok u posljednjih nekoliko godina.

Možete spaliti naše crkve, ali nećete uništiti našu vjeru, poručuju kršćani u Egiptu

Na početku 20. stoljeća kršćani su činili deset posto stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To stanje odražavalo je dvije tisuće godina osnovnoga multikulturalizma i snošljivosti. No s pojavom nacionalnih arapskih država, s nestankom Osmanskoga Carstva i ukidanjem kalifata, nestale su i pravice mileta – samoupravnih vjerskih zajednica koje nisu pripadale islamskoj vjeroispovijedi. S vremenom, broj kršćana počeo je opadati pa se danas pretpostavlja da na rečenom području kršćani čine oko četiri posto stanovništva. Taj je broj i dalje u opadanju. Kršćani Bliskog istoka ponajviše pripadaju „starim“ ili „istočnim“ crkvama, koje priznaju prva dva ili prva tri ekumenska sabora. Najstarija među njima nestorijanska je crkva, katkada zvana Istočnosirijska ili Asirska crkva. Potom su tu i četiri monofizitske crkve: Sirijska pravoslavna crkva, Koptska pravoslavna crkva, Etiopska pravoslavna crkva te Armenska pravoslavna crkva. Osim njih, na području današnjeg Izraela žive i pripadnici ostalih pravoslavnih crkava (ponajviše Grčke pravoslavne crkve), rimokatolici i razne protestantske denominacije. Oni su „došljaci“ i većinom obitavaju u Jeruzalemu. Nestorijanska i monofizitske crkve najstarije su kršćanske zajednice na svijetu, koje neprekidno žive svoju vjeru u biblijskim zemljama od Kristova raspeća. Zbog toga su vrlo važne za cijeli kršćanski svijet. Stoljećima su kršćani igrali važnu ulogu u razvoju trgovine, administracije i tehnologije, ali i održavali visoku razinu tolerancije i suživota. No vjerski fundamentalizam koji je zahvatio Bliski istok tijekom 20. stoljeća nepovratno je poremetio skladnost međuvjerskih odnosa i ugrozio život kršćana.  Ironično je da su irački kršćani počeli napuštati svoja ognjišta nakon što su zapadne sile napale Sadama Huseina. Zarobljeni između militantnoga duha svojih muslimanskih sunarodnjaka i nezainteresiranosti zapadne braće, irački kršćani proživljavaju ucjene, otmice i ubojstva kao svakodnevicu. Od 2003, kad je zapadna koalicija napala Irak, UNHCR zabilježio je da je više od milijun kršćana napustilo zemlju. Godine 2010. i preostalima je Al-Kaida zaprijetila smrću.

Teško stanje pogodilo je i sirijske kršćane. Sirijska pravoslavna crkva jedna je od najvećih i najbogatijih pravoslavnih zajednica na svijetu. Gotovo polovica pripadnika te crkve živi danas u SAD-u i odande pomažu prijateljima u Siriji. Kad je počela pobuna protiv Bašara al-Asada, militanti i islamistički pobunjenici proglasili su kršćane Asadovim pristalicama i nevjernicima. Rezultat je uskoro bio vidljiv – crkve su paljene, redovnice i episkopi otimani, a mnogi kršćani preobratili su se na islam ne bi li zaštitili svoje živote i živote obitelji. Kao epilog strahota dogodila se velika tragedija i težak zločin u listopadu prošle godine. Skupina pobunjenika zaposjela je kršćansko selo Sadad te ubila 46 seljana. Među njima bilo je 14 žena i dvoje djece.

Najviše zabrinjava budućnost Koptske crkve. U Egiptu se stanje za Kopte pretvorilo iz lošeg u gore. Devet posto egipatskoga stanovništva s nadom je izabralo u studenom 2012. svoga novog papu. Nakon karizmatske vlasti pape Šenude III, biskup Tavadrosas postao je 118. papa Aleksandrije i cijele Afrike na Svetoj stolici Svetoga Marka. Više od osamnaest milijuna Kopta slavilo je taj trenutak, nadajući se da će deset do četrnaest milijuna, koliko ih živi u Egiptu, moći pronaći zajednički jezik s nestabilnom vlasti u Egiptu. Uzalud. Utjecaj islamističke ideje Muslimanskoga bratstva odnio je 127 života u razdoblju između 1992. i 1998. Kad je trg Tahrir bio zavijen u revolucionarne boje, Arapi i Kopti stajali su zajedno. No to je jedinstvo bilo kratka vijeka. Koptska je zajednica posebno pod utjecajem bombaškog napada 2011, kad je u Aleksandriji auto-bomba eksplodirala ispred crkve, ubivši 21 i ozlijedivši 79 osoba. Napad se dogodio samo nekoliko minuta nakon što je u crkvi proslavljena Nova godina. Iste godine dogodio se pokolj u Masperu, kad su vladine snage napale prosvjednike koji nisu htjeli dopustiti da se uništi stara crkva. Ubijeno je 28 ljudi, a 212 je ozlijeđeno. U 2012. i 2013. nastavljeni su zločinački pohodi protiv kršćana. Paljene su crkve, sabotirana i oštećivana koptska imovina i radnje. Mnogi Kopti sada vide svoju budućnost izvan Egipta.

Kršćani doživljavaju progon na području gdje je kršćanstvo nastalo. Riječ je doista o zločinu protiv čovječnosti, ali i protiv civilizacije. Bogata tradicija, iznimna i nezamjenjiva, uskoro će biti samo sjećanje. Teško je povjerovati da se u svijetu hladne politike može pronaći dovoljno lobističke sposobnosti da se u kratkom roku spriječi takav ishod. Europska Unija i Sjedinjene Države izrazile su zabrinutost i kritizirale napade na kršćane u Siriji i Egiptu. No ništa konkretno nije poduzeto da se napadi zaustave.

Ipak, nada ne posustaje. Kršćanski dostojanstvenici pronašli su sugovornika u jordanskom kralju Abdulahu II. Tako je biskup Munib Younan iz Evangeličke luteranske crkve u Jordanu i Svetoj Zemlji, uz pomoć kralja, započeo simboličan projekt izgradnje međuvjerskoga kompleksa na Mrtvom moru, u Betaniji, na rijeci Jordan, gdje je živio Sveti Ivan Krstitelj. Lijepa gesta dio je aktivnosti biskupa Younana, koji predsjedava Vijećem za vjerske institucije u Svetoj Zemlji, a koje obuhvaća vođe jeruzalemske židovske, kršćanske i islamske zajednice. To je pristup koji se iskušava u posljednjih dvadesetak godina. Podupire ga i Vatikan, kao i mnogi vjerski i viteški redovi, poput malteških vitezova, modernog templarskog reda i drugih. Ideja je da se povežu vjerski dostojanstvenici, visoki vojni časnici te diplomati te da se problemi rješavaju zajedno, na terenu. Osim poznatih ličnosti, poput pape Franje ili nedavno princa Charlesa iz Velike Britanije, nijedan državnik nije pokrenuo pitanje zaštite kršćana od progona na razini odlučivanja. Stoga bi zainteresirane skupine trebale potaknuti svoje vlade da se proces donošenja odluke o akciji koja će biti usmjerena prema alarmantnom problemu pokrene što prije. A to vrijedi i za Hrvatsku, koja kao članica Unije i NATO-a, ali i kao država životnoga međuvjerskog dijaloga, ne može ostati po strani.