Konzervativni modernist Čehov

Vijest Saljonijeva sekundanta doktora Čebutkina da je u dvoboju Saljonij ubio baruna Tusenbacha, zaglušno kloparanje vlaka, ispadanje vrata iz štoka, razmicanje zidova oronule kuće, povlačenje unutrašnjeg namještaja na hrpu i na kraju sestre (Olga, Maša i Irina) zbijene na drvenom trosjedu, završna je scena predstave Tri sestre A. P. Čehova i redatelja Slobodana Unkovskoga, premijerno izvedene 17. siječnja u GDK Gavella, na Čehovljev rođendan.

Impozantna scenografija (Branko Hojnik), dobri kostimi (Marita Ćopo) i impresivna završna scena nesretnoga, nesređenog, raspadnutog, prošlog života i nevidljiva, ali lako predočiva slika vlaka koji žuri u Moskvu, mjesto čežnje triju sestara, snažni je udarac gonga u tupost, obamrlost i umornost življenja koje ostaje u pustoši provincijske zabiti, na raskrižju sudbina, u „odvratnoj sadašnjosti“, kako kaže Andrej, brat sestara.

Dijana Vidušin, Jelena Miholjević, Ivana Roščić i Živko Anočić / Snimio Jasenko Rasol

Umjesto da otputuju u Moskvu zajedno s vojnicima, koji su bili nada i slamka spasa, sestre ostaju sa svojim životnim umorom u ropotarnici uspomena. A onda će, kada se stišaju bure osjećaja i slegnu uspomene otputovaloga života, novi život potražiti u patnji i radu. Tamo gdje je život, kako kaže potpukovnik Veršinjin, „gluh i beznadan“, ali „koji čovječanstvo strastveno traži i, razumije se, naći će“. Tada će, nadaju se sestre, „svi doznati zašto se sve to dogodilo, zašto te patnje“ jer će se – nakon što odu iz ovoga svijeta i što se zaborave njihova lica i glasovi – njihove patnje „pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas... pa će ljudi spomenuti dobrom riječi i blagosloviti one koji žive sada“.

Vjerujući da u Trima sestrama uvijekpostoji neki neotkriveni i nespoznati život i držeći se integralnoga teksta, redatelj nije eksperimentirao, nego je vjerovao Čehovu, što je rezultiralo stilski neujednačenom, ali dobrom repertoarnom predstavom. Naravno, ne i onima koji su očekivali psihologizaciju, sjetno-zamišljene i slavenskom tugom obojene rečenice te duge pauze u glumačkoj interpretaciji. Pa i onima koji misle da je Čehov dosadan i nesuvremen autor neuhvatljive slojevitosti u kojoj se ne nalaze – iako ih ti isti osjećaju u sebi i oko sebe – neuroze, histerije, očajanja, nezadovoljstva i razočaranja naših života.

Čehov je svojim dramskim opusom stvorio samosvojan Svijet koji se, kako piše srpski čeholog Jovan Hristić, „ne može svesti na jedno osjećanje, jedno raspoloženje ili jednu ideju“. Unkovski stoga nije osiromašivao taj Svijet, koji svoju dramu i tragediju živi u svojim iluzijama, osjećajima, šutnji, u svemu u čemu je prije stotinjak godina naslutio i vizionarski predvidio grotesknost suvremenosti koju živimo danas, a koja se već sutra može prometnuti u komediju ili tragediju. Zato se nije kategorički opredijelio za niti protiv Čehovljevih naputaka o prepoznavanju komedije u drami i drame u komediji.

Nije dakle inzistirao na osiromašenju Čehova ni na „suvišnim“ ljudskim sudbinama jer se u Čehova sve sudbine nalaze u jednoj kao što se jedna nalazi u svima. Nisu ga zanimali psihologija likova, redateljski egzibicionizam i isprazni teatarski eksperiment, nego je tražio, otkrivao i nalazio one sadržaje koji su u mnogim interpretacijama često ostajali neotkriveni. Jednostavnost života nalazila je put do publike, čule su se misli koje nisu visjele u zraku ili padale u prazninu i stoga jer se današnji čovjek, htio-ne htio, sve više sučeljava i bori sa sobom, s dijelom sebe kojega nije poznavao ili nije imao potrebe vidjeti kao sebe.

Redatelj je suvremenom gledatelju ponudio Čehovljevu sadržajnu dubinu, filozofsku zapitanost kao i suvremenu shizofreničnost koja u trenucima lucidnosti može otkriti i otkriva prostore života koji se nalaze u nadi i iluziji, u šutnji i pauzama, kada se misli susprežu jer ih je strah kaosa koji u misli dolazi. Ponudio je slojevitost osjećaja i mišljenja, koja se svakoga trenutka mijenja; čas su melodrama i komedija, čas drama i tragedija, čas groteska.

Ako bi se režija i predstava analizirale kao glazbena partitura, kako to sugerira i dramaturg predstave Dubravko Mihanović, onda bi prvi čin bio naivni, lepršavi, melodramatični uvod; drugi je čin razrada motiva i rastvaranje likova; treći čin pokazuje posljedice: tjeskobu, muku, razočaranje; četvrti čin osim raspadnutosti nudi i najavljuje novu nadu, novo svjetlo života.

Zahvaljujući takvu čitanju i režiranju Čehova redatelj je glumcima omogućio prostore koje su mogli ispuniti glumačkom kreativnošću, koja je nažalost mjestimice prelazila u lakrdiju. Tako je publika mogla uživati u glumačkom valjanju pozornicom, neglumačkoj nonšalanciji ili mrmljanju sebi u bradu. Unatoč tomu što su neki glumci sebe nudili kao likove glumački neujednačen ansambl uspio se različitom količinom talenta izboriti za vlastito glumačko umijeće. Jelena Miholjević kao Olga nudila je luckastost i životnu realnost, Dijana Vidušin kao Maša uvjerljivo je proživljavala slojevitost nesreće, Ivana Roščić kao Irina pristajala je na trpnju. Bojana Gregorić imponirala je nijansiranom karakterizacijom beskrupulozne Nataše, a Ozren Grabarić životnom ravnodušnošću Andreja.

Kuligin u pomalo karikaturalnoj interpretaciji Svena Šestaka bio je životni štreber i ljubavni gubitnik, Živko Anočić mrmljajući sebi u bradu veoma uvjerljivo je oživotvorio Saljonija kao prznicu, a Hrvoje Klobučar ljubavi odana i nervoznoga Tusenbacha. Veršinjin u interpretaciji Ranka Zidarića balansirao je između nonšalancije i aktivne brige za novog čovjeka, a Filip Šovagović Čebutkinovom je smušenošću brisao pod pozornice. Veliki prinos čehovljevskom osjećaju života dale su odlične Ingeborg Appelt (Ferapont) i Biserka Ipša (Anfisa).