Kolika je Hrvatska?

Gotovo da nema dana kad ne čujemo od nekoga da je Hrvatska mala. Često se to ilustrira tvrdnjom kako je njezino stanovništvo veličine tek srednjega svjetskog velegrada. Te ocjene rijetko su neutralne. Ističu se većim dijelom u omalovažavajućem, a manjim u kontekstu posebne brige za ono što je malo, dakle podložno ugrozi, te mu stoga treba poklanjati posebnu skrb.

Neki su pokušali relativizirati malešnost ukazivanjem na neke druge države (Irska, Danska, Norveška, Finska), koje su male, ali ipak važne, a bilo je i pokušaja (npr. Franjo Tuđman) da se Hrvatska, makar teritorijalno napuše pridodavajući joj, mimo postojećih kriterija o veličini država, i četvorne kilometre teritorijalnoga mora.

No je li Hrvatskoj potrebno napuhavanje i odakle uopće kompleks manje vrijednosti zbog maloga broja četvornih kilometara odnosno stanovnika? Ta komu nisu poznati slučajevi iz povijesti kad su upravo „male“ države dominirale nad vrlo širokim prostorima? Prisjetimo se Kartage, Atene ili Venecije te na poseban način Države Vatikanskog Grada. U našem slučaju možemo govoriti o Dubrovniku. U današnje vrijeme prikladno je govoriti o azijskim tigrovima.

Doduše, oni koji se brinu zbog hrvatske malešnosti sigurno ne razmišljaju o nekakvoj našoj dominaciji nad drugima nego jednostavno žele da budemo uvažavani ili, u krajnjem slučaju, da makar utječemo na stanje i procese koji se odvijaju oko nas. Jesu li te želje odveć ambiciozne? O odnosu malo–veliko, kad su u pitanju države, zanimljivo je pisao francuski književnik André Suarès (1868–1948) u knjizi Pogledi na Europu:

„Mali su narodi po mjerilu čovjeka, a velika carstva po mjerilu vlasti. Mali su narodi stvorili grad-državu, moral i pojedinca, a velika carstva nisu ni shvatila potrebnog zakona i dostojanstva. Značajka je prvih kakvoća, a drugih količina. Za sve što ima čovječjega na ovom svijetu valja zahvaliti malim narodima. Atena je iznašla znanost, umjetnost i pravo; Sion je objavio Boga, koji je spasio svijet, i idealnu pravdu. Firenca i Pariz svejednako su se među se oživljavali. Sva velika carstva učinila su od čovjeka vrst, tražila su tek jedinstvo u jednoličnosti i red u građi. U ovih je broj i ropski duh, u onih iznalazak dobra i djela po izbor. Zakon je velikih carstava robovanje krda, a zakon malih naroda dovijanje novomu poretku i božanskom pravilu. [...] Španjolska Cervantesa i Sv. Terezije traje vječno, dok je kraljevstvo Filipa II. tek spomen jedne gomile razvalina.“ (Prema V. Krišković, Na izmaku ove naše demokracije, Zagreb, 1940)

Navedeno razmišljanje jasno ukazuje da se na deficit četvornih kilometara i broja stanovnika može gledati i s pozitivne strane. Naime, mala se država zbog neopterećenosti željom za dominacijom može usmjeriti na čuvanje pa i proizvodnju nematerijalnih vrijednosti te ih nuditi kao zajedničko dobro.

Može li to Hrvatska? Može. Dapače, mnogi od nje to i očekuju. Hrvati, ali i drugi mali europski narodi zatvoreni u vrijeme komunizma prema ostatku svijeta, zadržali su mnoge vrijednosti koje su izdržale kritiku povijesti. Koristeći se prednošću zaostalosti, te vrijednosti, predstavljene suvremenim jezikom, mogu danas „vratiti Zapadu izgubljenu inspiraciju“. Potonju misao nije izrekao neki natražnjak nego sam Georg Soros (Podrška demokraciji, Zagreb, 1993).

 Kako je bilo ugodno ovih dana na HRT-u slušati priču mladog afričkog azilanta: u prvoj europskoj zemlji u koju je stigao policija ga je „mlatila svaki dan“ – prvi susret s hrvatskim policajcem počeo je pitanjem: „Jesi li gladan?“ To je to.