Klasik kojega publika voli

Kada je na Božić prije sedamdeset i pet godina umro Karel Čapek, kulturni milje kojemu je pripadao i koji je u svijetu nemalo zadužiozatekao se u nezavidnom položaju. Nakon minhenskoga diktata (30. rujna 1938), koji je autor doživio kao veliku čehoslovačku, ali i osobnu tragediju, protiv Čapeka se vodila medijska hajka, na adresu su mu pristizala prijeteća pisma, razbijani su mu prozori… U zemlji nad kojom se nadvila sjena nacizma javno odavanje počasti književniku koji je svojim djelom zagovarao temeljne principe demokracije i upozoravao na opasnost fašizma bilo je u najmanju ruku riskantno. Vodeće nacionalne kulturne institucije, Narodno kazalište i Narodni muzej, odbile su organizirati njegov ispraćaj, strahujući da će pogreb omiljenoga pisca prerasti u masovne protunacističke demonstracije. S razlogom, jer Karel Čapek bio je jedan od rijetkih moralnih oslonaca naroda koji je gledao u lice svojoj tragičnoj budućnosti. Organizaciju pogreba naposljetku je na sebe preuzeo opat strahovskoga samostana te je Čapek pokopan na praškom Vyšehradu 29. prosinca. Spletom povijesnih okolnosti njegova je smrt postala simbolička.

Karel Čapek češkoj je književnosti odškrinuo vrata velikoga svijeta

Čapekov odlazak nije samo simbolizirao slom zlatnoga razdoblja tzv. prve, masarikovske republike, već i početak sustavnoga polustoljetnog ugnjetavanja koje će potrajati do Baršunaste revolucije i sloma komunizma 1989. Usprkos tomu što su ga anatemizirali isprva nacisti, a zatim djelomice i komunisti, Čapekovo djelo preživjelo je sita svih totalitarističkih režima i njihovih derivata, a njegova popularnost dokaz je da istinska, velika književnost na kraju uspijeva nadglasati svaki teror i svako ušutkavanje.

 Karel Čapek rodio se 9. siječnja 1890. u mjestu Malé Svatoňovice u sjeveroistočnoj Češkoj. Nakon gimnazijskoga školovanja te studija u Pragu, Berlinu i Parizu, na praškom Karlovu sveučilištu 1915. stječe titulu doktora filozofije. Isprva se zapošljava kao knjižničar Češkoga kraljevskog muzeja, zatim u uredništvu novina Narodni listovi (Národní listy), da bi se konačno skrasio u Pučkim novinama(Lidové noviny), za koje je pisao sve do svoje smrti i gdje je upoznao ljubav svog života, glumicu Olgu Scheinpflugovu. U književnost je ušao potkraj prvoga desetljeća prošloga stoljeća i ubrzo postao jedan od važnijih aktera češkoga književnog međuraća. Prepjevom francuske suvremene poezije (Francusko pjesništvo novoga doba, 1920), a posebice Apollinaireove poeme Zona, koja će postati najučestalija pjesnička forma češke avangarde, Čapek je utro put novim književnim tendencijama. Premda je u počecima pisao u koautorstvu sa starijim bratom Josefom, prvi veliki uspjeh postigao je izvrsnom zbirkom pripovijedaka Raspeti na raskrižju (1917). Svjetsku slavu ubrzo su mu donijeli „roboti“, koji su na pozornicama diljem Europe postali pravi hit. Komad R. U. R. (Rossum’s Universal Robots) objavljen je 1920, u nadolazećim godinama preveden je na brojne strane jezike i postavljen na pozornice brojnih europskih kazališta, a riječ robot, koju je skovao brat Josef, ušla je u međunarodni optjecaj. Čapek je bio taj koji je češkoj književnosti odškrinuo vrata velikoga svijeta, oslobodivši je pritom kompleksa provincijalizma i manje vrijednosti.

Čapek je bio istinski književni eksperimentator. Okušao se u brojnim književnim vrstama, obogaćujući ih i otkrivajući u njima nove mogućnosti. Danas se smatra jednim od rodonačelnika znanstvene fantastike i važnim autorom kriminalističke književnosti. Vrlo su popularne njegove bajke, o čemu svjedoči i uvrštavanje Poštarske bajke (1931) u hrvatske lektire, a važan je i njegov prinos češkoj esejistici, putopisnoj književnosti, kinematografiji… Ipak, Čapekovo poigravanje književnim formama i izričajima nije rezultiralo hermetičnošću izraza ili formalnom ekskluzivnošću. Osnovno mjerilo njegova stvaralaštva bio je čovjek – „mali“, svakodnevni čovjek sa svojim slabostima i sitnim grijesima, naoko bezveznjak kojeg je uspio prikazati u svoj njegovoj intelektualnoj, duhovnoj i psihološkoj kompleksnosti i kojem je, uostalom, adresirao svoja djela. Od svojih prvih književnih koraka Čapek je bio omiljen pisac koji i dan-danas razbija srednjoškolski stereotip o suhoparnoj i smrtno dosadnoj instituciji književnoga klasika. Njegova djela čitaju svi, neovisno o dobi, svjetonazoru ili razlikama u književnom ukusu. Usprkos serioznosti tema o kojima je pisao, usprkos angažiranosti svojih djela i ozbiljnosti povijesnoga trenutka u kojem je stvarao, Čapeku je bilo najvažnije doprijeti do širokog čitateljstva i pritom ostati zabavan. I u tome je uspijevao.

Zabavna je, uostalom, zbirka eseja naslova Marsija ili na marginama književnosti (1931), posvećena perifernim književnim i kulturnim fenomenima– od pučkoga kalendara, anegdote ili poslovice do pornografije, romana za sluškinje i krimića. Eseji objedinjeni u Marsiji izlazili su u češkoj periodici dvadesetih godina, u doba kada se tzv. šundom malotko ozbiljnije bavio, izuzimajući kritičare i knjižničare, koji su redom ukazivali na njegovu moralnu štetnost. Svjestan čestoga razilaženja kanonske povijesti književnosti s jedne i povijesti čitanja s druge strane, Čapek trivijalnu književnost nije unaprijed diskvalificirao, već je nastojao doprijeti do formule kojom će tu dvostrukost povijesti sjediniti u vlastitim djelima. Nastojeći odgovoriti na pitanje što je čini toliko popularnom, u trivijalnoj književnosti prepoznao je dvije ključne osobine: zabavnu funkciju i sklonost epičnosti, događajima koji će iznimnošću zaokupiti pozornost čitatelja.

Autorove proze dokaz su da mu je oboje pošlo za rukom. Počevši od zbirki Raspeti na raskrižju i Mučne priče (1921), povezane egzistencijalističkom potragom za istinom i smislom, preko „noetičkih“ Pripovijedaka iz lijevog džepa i Pripovijedaka iz desnog džepa (1929) bliskih kriminalističkom žanru, pa sve do romaneskne trilogije Hordubal (Hordubal, 1933; Meteor, 1934; Obični život, 1934)u kojoj je u prvome planu razlomljenost ljudskog identiteta i mogućnosti njegove (re)konstrukcije, Čapek je uspio ostati zabavan i atraktivan, a da pritom nije upao u klopku klišeiziranosti ili misaone plitkosti. Štoviše, vlastiti filozofski svjetonazor – pragmatizam, subjektivizam i noetički relativizam – vrlo vješto uspio je izraziti tehnikom poliperspektivnosti, sinegdohalnošću pripovijedanja, osvjetljavanjem istine s različitih aspekata. Čapekov je pripovjedač prema svojim papirnatim bićima vrlo liberalan, pružajući svakomu priliku da sama sebe opravda – pa bio to i ubojica. U Čapekovim prozama izostaje pripovjedačev komentar, a kraj je nerijetko otvoren, tako da čak i kriminalističke zagonetke često ostaju nerazriješene: prava istina ostaje skrivena naprosto zato što je višeznačna, slojevita i složena.

Uz lako čitljivu, a istovremeno refleksivnu prozu, Čapek je iza sebe ostavio i djela znanstvene fantastike. Spomenuta drama R. U. R., napisana u vrijeme kad se SF tek konstituirao, smatra se klasikom žanra. Kolizija čovjeka i tehnike, ljudskog duha i automatizirane artificijelnosti, izraz je autorova iskrenoga humanizma i zabrinutosti za temeljne ljudske vrijednosti, o čemu svjedoče romani Tvornica Apsolutnoga (1922), Krakatit (1924) i svjetski poznati Rat s daždevnjacima (1936), ali i angažirana antiratna dramska djela poput Bijele bolesti (1937) i Majke (1938). Za Čapeka humanizam nije bio tek puka riječ na papiru, pa je tako u tridesetim godinama pomagao židovskim prebjezima iz hitlerovske Njemačke, a tijekom velike gospodarske krize javno je apelirao na književnike da se ujedine u pomoći siromašnoj djeci. Osnivač je i prvi predsjednik češkog ogranka PEN-kluba (1925), a spomenimo i to da je u srpnju 1938. u Pragu održan svjetski kongres PEN-klubova na kojem je Čapek održao referat o čistoj i primijenjenoj umjetnosti, zahtijevajući društveni angažman i moralnu odgovornost književnika.

Život autora kojega je štovao čitav svijet iznenada je prekinula upala pluća, prije nego što je uspio završiti po mnogima svoje najbolje djelo, Život i djelo skladatelja Foltýna. Na tipično češki uvrnuti način, Čapek je u stanovit mjeri ipak imao sreće. Na dan okupacije Čehoslovačke (15. ožujka 1939) Gestapo je, ne znajući da je već mjesecima mrtav, došao uhititi njima omražena češkog književnika. Čapek je tako izbjegao tragičnu sudbinu koja je 1945. u koncentracijskom logoru zadesila njegova brata Josefa.

Na kraju nije naodmet spomenuti prilično intenzivnu recepciju Čapekova djela u Hrvatskoj, bilo prijevodima bilo inscenacijom njegovih dramskih tekstova. Nažalost, mnoga njegova djela zahtijevaju nove, suvremene prijevode na hrvatski jezik. Planetarno popularni komad R. U. R., primjerice, preveden je kod nas s engleskog prijevoda. Čapekovo djelo u iščekivanju je novoga vala recepcije kod hrvatskih čitatelja, ali i prevoditelja. Bio je to oduvijek odnos velike uzajamne privrženosti.