Concordia discors Paula Ricœura

Knjiga Jadranke Brnčić Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku pisana je kao uvod i panoramski pregled hermeneutike teksta Paula Ricœura, jednog od najvažnijih francuskih mislilaca 20. stoljeća. Pregled raznovrsnog i opsežnog djela koje je nastajalo punih 55 godina, 1950–2005, Jadranka Brnčić naslovila je znakovitom sintagmom u kojoj su povezane dvije ključne riječi njegova opisa: svijet i tekst. Obje su na različite načine i mnogostrukim međusobnim odnosima upisane u Ricœurovu hermeneutiku. Upravo je objašnjavanje „svijeta teksta“ jedan od glavnih ciljeva hermeneutičkog pristupa uopće, dok su razumijevanje, djelovanje i postojanje pojedinca u svijetu, nakon lingvističkog obrata, predočivi i shvatljivi upravo kroz tekstualnost.

Knjiga Jadranke Brnčić organizirana je u četiri poglavlja kroz koja se Riceourova misao najprije postavlja u kontekst hermeneutike i fenomenologije, da bi se u središnja dva zadržala na specifičnostima pojedinih pitanja i faza u promišljanju ključnih tema: metafora, mimesis, mythos, temporalnost, identitet... Posljednje poglavlje, naslovljeno Prijepor interpretacija, Ricœurovu hermeneutiku postavlja u odnos s poststrukturalističkim teorijama poput dekonstrukcije kojoj je, u tumačenju Jadranke Brnčić, dijakritičkom mišlju, Ricœur ponudio važnu alternativu.

Tako organizirana knjiga je relevantan uvod u složenu temu, pa može poslužiti i kao pouzdan kompendij u kojem su zacrtane glavne teme i faze u njihovu razmatranju. Osim toga, vidljiva je dinamika i način na koji su Ricœurova istraživanja nastajala – u suglasju, otklonu ili naprosto odgovoru na niz suvremenih teorijskih diskursa. Psihoanalitički, literarni i teološki obzori njegove misli postavljeni su u odnos s istaknutim teorijama, ali i prikazani kao dio autorova prepoznatljiva i koherentna mišljenja. Tumačenjem metafore, naracije i vremena Ricœur je pokazao da je moguća interpretacija koja iz teksta – bilo literarnog, historiografskog ili biblijskog – može govoriti o tekstu. Pritom je zahvatio i u polje istine i referencije, fikcije i refiguracije, odnosno u razumijevanje funkcije autora, uloge čitatelja i načina na koji, interpretirajući tekst, s tom i kroz tu interpretaciju upisujemo vlastitu. Njegova je misao u tome posve suvremena, jer, po njemu, svaka gesta, narativna ili interpretativna, potvrđuje tezu i svijest o tome da je svaki čin i svaki tekst, bez obzira na stupanj fikcionalizacije – etički. U tom djelokrugu čovjek je zadan putanjom kojom od „čovjeka kriva“ (l’homme coupable) postaje „čovjekom kadrim“ (l’homme capable). Na tom putu – od razumijevanja do „prepoznavanja“ sebe pred sobom i pred drugim/a – čovjek postaje sposoban tako djelovati da se samu sebi i drugima otkriva kao pravno, moralno i politički odgovorna osoba.

Izd. Naklada Breza, Zagreb, 2012.

Vidljivo je da su u tom obzoru Ricœurove misli međusobno dovedene u vezu hermeneutike, etike, politike, teologije i prava. U tom se obzoru razvija svojevrsna antropologija zasnovana na nekoliko temeljnih pojmova, od kojih su voljno i nevoljno (volontaire et involontaire) kao teme profilirane već u njegovu prvom važnom istoimenom djelu Voljno i ne-voljno iz 1950. Za razliku od Sartrea, Ricœur te pojmove, kao i pojmove priroda i sloboda, vidi kao komplementarne, a ne razdvojene. Na njih će se poslije nadovezati njegova istraživanja zlouporabe slobode, rascjepa između usmrtivog (dovršivog) i nedovršivog u ljudskom biću, između biosa – prostorno i vremenski locirana života – i logosa, koji označava dosežnost univerzalnog. Iz tog rascjepa sagledava i tumači ljudsko biće putem govora, djelovanja i trajanja. Djelovanje uključuje „govor kao i činjenje, uobičajeno djelovanje, kao i interferiranje u poredak stvari, pripovijedanje, kao i pripovjedno okupljanje života protegnuta u vremenu i konačno sposobnost da se sebi ili drugima prida odgovornost za djelovanje“ (1994). U tome je Riceourov pojam djelovanja srodan Heideggerovu pojmu brige (Sorge) kao temeljna načina bitka-u-svijetu. Briga je, prema njemu, u srcu svakog narativa, iz čega izvodi osnovne postavke svoje antropologije: diskursa i djelovanja, sebstva kao agenta, temporaliteta djelovanja, naracije, identiteta i vremena, sjećanja i povijesti, etike i politike. Sve su te teme konstitutivno upisane u ljudsko biće koje je označeno kao „kadro“ (capable), kadro svoje sebstvo doživjeti kao drugo i drugost vidjeti u svojemu sebstvu!

Zbog toga rasvjetljavanja „viška smisla“ i načina na koji heterogene dijelove osobe, svijeta, pa i vlastite teorije povezuje u cjelinu međusobno oprečnih, ali skladnih dijelova – Jadranka Brnčić Ricœura naziva „filozofom radosti i nade“, smatrajući da je njegova filozofska potraga zapravo avantura u kojoj se traži i otkriva ono što jest „dobar život“ (u aristotelovskom smislu): „Može se reći da je ‘strast za mogućim’ pokretačka snaga cijeloga Ricœurova pothvata: on je filozof koji kaže ‘da’, filozof radosti i nade. Svoju filozofsku refleksiju počinje iz pretfilozofskoga: mišljenje ne omogućuje egzistenciju, nego egzistencija – kao ‘napor postojanja i želja za bivanjem’ – izaziva mišljenje. Za Ricœura strast za postojanjem temeljna je strast ljudskog bića i prethodi tjeskobi postojanja o kojoj je govorio Jean-Paul Sartre“ (str. 55).

Ako bi se u njegovoj hermeneutici (antropologiji, etici) mogla postaviti neka temeljna zajednička nit, bila bi to interpretacija, jer, za Ricœura, „biti živ znači biti interpretirajuće biće te je stoga metaforička dimenzija jezika ono što je najživlje u jeziku“. Interpretirati znači protegnuti se kroz mnogostruke, međusobno suprotstavljene slojeve jezika (društva, vremena, povijesti), znači povezati te oprečnosti u skladno suzvučje u kojem se heteronomija zadržava s nadom da će vlastiti odgovor drugima donijeti dobrobit za sve. Iz toga se propedeutička knjiga Jadranke Brnčić može čitati kao „putni tovaruš“ za Ricœura, ali i za sva mjesta susreta na kojima se njegova hermeneutika omjerava s nizom suvremenih teorija, susreta u kojima obnavlja svoju temeljnu tekstualnu strategiju, vidljivu i u organizaciji ove knjige, a koju možda najtočnije opisuje sintagma concordia discors.