Politički razvoj nakon kolaboracije

Kako je cijeli francuski pravosudni aparat bio položio zakletvu višijevskom režimu, bilo je potrebno ustrojiti nova pravosudna tijela, proširiti odredbe kaznenoga zakona te (p)opis djela nacionalne izdaje i propusta pri izvršavanju domoljubne dužnosti (primjerice délation, dostavljanje informacija neprijatelju). Tako je u studenom 1944. utemeljen Visoki sud pravde (La Haute-Cour de justice) za visoke dužnosnike višijevskog režima. Sudovi pravde (cours de justice) bili su nadležni za kaznena djela, dok su ostale vrste nedostojnog, nepatriotskog ponašanja(indignité nationale) koje nisu podlijegale kaznenom zakonu presuđivane na civilnim sudovima (chambres civiques). Kazne su varirale od smrtne kazne, gubitka slobode (zatvor ili samica) ili prisilnoga rada do oduzimanja nacionalnoga dostojanstva, odnosno privremenog ili trajnog gubitka građanskih prava (dégradation national). Tijekom operacija oslobođenja ustrojavani su provizorni cours martiales koji su postajali legalni ratni sudovi, da bi konačno bili ustrojeni vojni sudovi (tribunaux militaires) kao dio državnoga sustava.

Francuska je država odmah nakon rata pokušavala doći do točnih podataka o broju osoba podvrgnutih nekom obliku kažnjavanja prije i poslije oslobođenja. Na tim su se prvim procjenama zasnivali podaci koje je iznio general De Gaulle u svojim knjigama. I poslije Francuska je u nekoliko navrata ustrojavala povijesna povjerenstva kako bi se utvrdile službene brojke o ljudima podvrgnutim izvansudskom i sudskom „čišćenju“(fr. l’épuration).

Usporedno s time, s jedne strane petenisti, a s druge francuski i američki povjesničari iznosili su podatake koji su se kretali od „crnog“ napuhavanja cifri od strane višijevaca, preko okvirnih procjena Roberta Arona u tri sveska njegove Histoire de l’épuration, do parcijalnih podataka američkoga povjesničara Petera Novicka u knjizi The Resistance Versus Vichy: The Purge of Collaborators in Liberated France, u kojoj je autor došao do približno točnih omjera, ali, tipično američki, bez ulaženja u kontekstualne i značenjske nijanse povijesnih zbivanja. Ipak za ovu temu najpouzdanijim smatramo rad povjesničara Henryja Roussoa iz 1992. pod naslovom L’épuration, une histoire inachevée, jer ne samo da je autor iznio podatke iz triju različitih službenih statističkih izvora nego je dao i najcjelovitiji prikaz stanja stvari u Francuskoj u vrijeme kada se „čišćenje“ događalo naznačujući kontekst političkih, vojnih i regionalnih nastojanja, odnosa i suprotnosti koji su kao posljedicu imali niz događaja obuhvaćenih nazivom l’épuration.

Zbog izvanpravne „divlje čistke“ – koju su prije oslobođenja i neposredno nakon njega 1944. provodili uglavnom komunistimeđu les Résistants –posebno je ostalo osjetljivo pitanje broja ljudi koji su kažnjeni gubitkom života. Tako se najviše izvansudskih egzekucija (50–60%) dogodilo upravo u razdoblju od iskrcavanja u Normandiju do oslobođenja pojedine regije, a podjednak broj (dvadesetak posto) prije i poslije toga razdoblja. Prema Roussou, u izvansudskim suđenjima usmrćeno je 8000–9000 ljudi, dok se broj legalno izvršenih smrtnih presuda kretao od 1500 do 1600. Među njima otprilike je podjednak broj civilnih i vojnih presuda. Na taj način potvrđena je procjena koju je nakon rata iznio general De Gaulle o ukupno oko 10.000 ljudi. Također, kada se govori o 8000–9000 ljudi, treba naglasiti da su u taj broj uračunati i stradali miliciens, žandari i vojnici koji su u oružanim borbama pružali otpor osloboditeljima.

Nadalje, prema Roussou, ukupan broj sudskih slučajeva (civilnih i vojnih) u l’épuration légale kretao se oko 350.000, postotak osuđenih iznosio je oko 76%, broj kažnjenih državnih dužnosnika kretao se od 22.000 do 28.000, oko 40.000 ljudi oslobođeno je odmah ili im je poslije smanjena kazna, približno isti broj slučajeva odnosio se na osuđenike na zatvor ili na prisilni rad, a oko 50.000 ljudi izgubilo je nacionalno dostojanstvo.

Visoki sud pravde koji je presuđivao visokim dužnosnicima krivima je proglasio samo 108 osoba, od čega je na smrt osudio samo osamnaestoricu, a i tada su presude izvršene u samo tri slučaja. Maršalu Pétainu general De Gaulle smrtnu je kaznu preinačio u doživotni zatvor. Zbog usporedbe s hrvatskom tragedijom protukomunističkog opredjeljivanja u regularnim hrvatskim oružanim snagama, kada je riječ o francuskoj vojsci treba iznijeti Roussoove podatke o četvrtini francuskih časnika koji su na neki način sudjelovali u pokretu otpora, dok je, po završetku ratnih djelovanja, od optuženih časnika samo čevrtina sankcionirana otpustom iz službe, 6% je umirovljeno, a više od polovice reintergrirano je u francuske oružane snage… Čak su i pripadnici notorne francuske legionarske divizije dobili mogućnost služenja u francuskim kolonijalnim snagama.

Maršal Henri Pétain na suđenju zbog kolaboracije s nacistima, srpanj 1945.

Iako je „čišćenje“ obuhvatilo cjelokupni društveni život pa se, uz ovu političku, može zasebno razmatrati administrativna, ideološka i ekonomska čistka (politički zastupnici, državni aparat, gospodarstvenici, sindikalisti, novinari, intelektualci, crkva), u takvim se slučajevima uglavnom radilo o vremenski ograničenim profesionalnim ili, pak, simboličkim kaznama. Pritom je bilo presudno je li osoba prihvatila nacističku ideologiju i je li aktivno sudjelovala u provođenju nacističke politike i u represiji.

Kasnije, konzekutivna predsjednička pomilovanja i državne amnestije obuhvatili su velik broj ljudi (amnestija u siječnju 1947, 1951. te u kolovozu 1958): od osuđenih na smrt De Gaulle je amnestirao 1.303 osobe (žene, maloljetnici i osobe koje su zbog nesuradnje s nacističkim režimom mogle riskirati život). Uglavnom, do 1962. ni jedan osuđeni kolaboracionist više nije bio u zatvoru.

Posebnu bi obradu tražile prevelike sličnosti u racionalnim razlozima, psihologiji i spektru suradnje, podupiranja ili sudjelovanja francuskog i hrvatskog stanovništva u odnosu prema kolaboracionističkom režimu ili protuosovinskom pokretu otpora. Razlike su, ipak, sasvim određene.

O dinamici autonomnoga rasta, prirodi i samostalnim vojnim djelovanjima hrvatskog protuosovinskog otpora i o jačini, o Saveznicima neovisne hrvatske partizanske vojske, s jedne strane, kao i o povijesno-političkim nužnostima koje su, kao posljedica versajskog poretka, vodile prema „izboru“ strateške pripadnosti osovinskom gravitacijskom polju, s druge strane, ranije sam govorila i naglasila da je ustaška vlast u Hrvatskoj za alternative imala ili monarhističku velikosrpsku diktaturu jugoslavenske države ili komunistički režim zato što hrvatskoj nacionalnoj demokratskoj opciji nije bilo moguće i nije joj bilo omogućeno da se politički artikulira. Francuske su odluke i put do slobode zato mogli biti jednostavniji od hrvatskih: izbor je bio između slobode i totalitarizma, nacionalna država nije dovođena u pitanje ni zbog ideoloških, ni zbog etničkih razlika, a vojska se opremala uglavnom izvan Francuske i to kao dio ukupnih savezničkih snaga. I francuski i hrvatski ratni režimi bili su nametnuti matičnim narodima: i terorom iznutra i prijetnjom osovinskih snaga izvana. Ipak, hrvatski se ratni režim temeljio na prisili i strahovladi koju su uz njemačko pokroviteljstvo uspostavili revolucionarni ustaški emigranti, a ne, kao u Francuskoj, nacionalni vojni heroj. Hrvatski vojni heroj iz Prvoga svjetskog rata poslužio je samo kao katalizator i za davanje emigrantima kakva-takva legitimiteta u Domovini. Također, u Hrvatskoj se teror od strane vlasti često mogao dvostruko opravdavati, bilo vrlo utemeljenim strahom od rusko-boljševičke ekspanzije, bilo izravnom opasnošću od pogibelji koja je prijetila od prosrbijanskih četničkih postrojbi.

Zbog postojanja političke svijesti o primarnoj važnosti svekolike obnove nacije – ali i zato što su francuski komunisti, bez obzira na važan prinos heterogenom francuskom protuosovinskom pokretu otpora, zbog opasne nadnacionalne ideološko-političke lojalnosti ubrzo nakon rata izbačeni iz francuske vlade – Francuska je sebe kasno suočila sa „sindromom Vichyja“. No kada se njime jest suočila, izvela je to na za naciju zdrav i konstruktivan način. S druge strane, hrvatski „sindrom NDH“ nije se nikada mogao sastojati u neosviještenosti za zločine ustaškog režima jer su oni nakon rata trajno i dramatično okajavani. Tomu je svakako pridonijelo komunističko preuzimanje vlasti i komunistička potreba da „crveni teror“ opravda u svjetlu naci-fašističkih zločina u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. U sinergiji s jugokomunističkom interpretacijom povijesti, na svjetskoj političkoj i povijesnoj sceni gotovo je više od pola stoljeća imala priliku djelovati i velikosrpska politička promidžba jer je i jednoj i drugoj bio cilj spriječiti državotvorni politički razvoj Hrvatske. Sotoniziranje hrvatske nacionalne politike i pripisivanje hrvatskom narodu genocidnih karateristika bili su nosivi stupovi dugotrajnog političko-moralističkog zlostavljanja hrvatskog naroda koje je „kolaboracijski sindrom“ od nacionalne traume pretvorilo u izvorište zarobljujućih i destruktivnih društvenih neuroza koje su naciju trebale činiti porobljenom, pasivnom i zavisnom.

Također, zbog uzurpacije hrvatskog pokreta otpora od strane, ne Komunističke partije Hrvatske, nego u prvom redu Komunističke partije Jugoslavije, kažnjavanje kolaboracionista u Hrvatskoj ne samo da se uglavnom odvijalo po kratkom postupku na samu ratištu ili na oslobođenim teritorijima ad hoc uprizorenjem javnih suđenja pred „narodnim sudovima“, nego su demokratski legitimitet, kriteriji legaliteta i moralne norme i nakon rata ostali nepriznati, srušeni i posve odstranjeni. Jedini kriteriji bili su revolucionarna jugokomunistička shvaćanja i komunističke vrijednosti, a nikako ne život, čast i sloboda nezavisne hrvatske nacije i općeljudske humanističke vrijednosti. To nam je u Hrvatskoj dosad već moralo otvoriti pitanje revizije pojedinih slučajeva komunističkih suđenja, ali nije. Likvidirane i izmučene nije moguće vratiti, ali je moguće zadovoljiti pravdu rehabilitacijom notorno nevinih i časnih ljudi koji su stradali zbog nepostojanja nacionalne vlasti koja bi ih zaštitila.

Unatoč sve većem broju radova hrvatskih povjesničara i lokalnih istraživača žrtvoslovlja, zbog nepostojanja političke volje još ne raspolažemo revidiranim podacima za Hrvatsku (i Jugoslaviju), ali, upoznati sa zbivanjima u domovini pri oslobođenju i nakon njega, možemo i sami procijeniti da su, komparativno gledajući, razmjeri čišćenja kolaboracionista u Francuskoj bili upravo onakvi kakvima ih je u usporedbi s drugim europskim zemljama (pa i s Jugoslavijom) opisao Henry Rousso: „beskonačno mali i, dakle, neusporedivi“.

Posljedice nelegalnih i legalnih sudovanja civilima i vojnicima NDH, uz upitnost sama legitimiteta jugokomunističkoga revolucionarnog suđenja, za hrvatsku su naciju bile i ostale nenadoknadive. Za to vrijeme zločini komunizma i dalje se skrivaju iza mitskog antifašizma, riječi koja je u Hrvatskoj nakon Domovinskoga rata morala doživjeti političko i moralno pročišćenje. Ali nije.

U Francuskoj, fluktuacijom između nastojanja oko uspostavljanja pravnoga poretka i funkcioniranja države, s jedne strane, i, s druge, povremenih lokalnih napetosti koje su bile izazvane, bilo nepodmirenim ratnim računima, bilo pomilovanjem od strane državnoga vrha (npr. pripadnika policije višijevskog režima), odvijalo se na različitim društvenim razinama moralno (samo)propitivanje i (samo)pročišćavanje svake pojedine sredine te se uspostavljala moralna i spoznajna ravnoteža potrebna za početak novoga života lokalne i ukupne nacionalne zajednice.

Za lokalne populacije bilo je presudno je li suradnjom s neprijateljem netko pridonosio patnji i teškom životu svojih sunarodnjaka pod okupacijskom vlašću pa su tako neke sredine kroz razdoblje „čišćenja“ prošle burno, neke relativno bezbolno i mirno. Na državnoj razini zauzeto je jedino moguće političko stajalište koje proizlazi iz realističkog i dubokog razumijevanja prirode nacionalne zajednice: ono je moralo obuhvatiti cijelu naciju, a istovremeno biti moralno nedvosmisleno prema bilo kojem političkom izboru i djelovanju kojima se dovodi u pitanje nacionalna zajednica, njezin život i nezavisnost, njezina moralna priroda.

Za Hrvatsku, jasan pogled na ta pitanja značio bi potpunije razumijevanje istine povijesnog iskustva i spriječio bi da se danas nastavlja priječiti put povijesnoj pravdi i zajedničkoj spoznaji o Drugome svjetskom ratu i poraću u našoj domovini. Iz spoznajno jasne i moralno nekolebljive nacionalne perspektive koju Hrvatska tek počinje razvijati, i kolaboracionizam i nadnacionalne političke lojalnosti vide se svaki u svome svjetlu i više ne mogu biti izvori tjeskobe što sputava, histeričnog straha ili pomutnje zdravoga razuma. Naposljetku, nakon svakoga rata ili teškoga povijesnog razdoblja, samo uspostavljanjem zdravoga nacionalnog bića nacija se može obnoviti punim životom u slobodi.