Zabavan i raskošan mjuzikl

Ranih 1970-ih mlad i nesputan autorski trio Senker–Mujičić–Škrabe slavne vitezove okruglog stola pretvorio je u Vitezove otrulog stola, hrabrom satirom uprijevši prst prema Titu i Centralnom komitetu. Četrdesetak godina poslije legendarni stol ponovno je zaživio na našim kazališnim daskama, izgubivši putem satiričku oštricu i otrulost te postavši tek „jako jako okrugao“. Mjuzikl slavnoga Monty Pytona Erica Idlea, temeljen na filmu Monty Python i sveti gral, od 2004. uspješno igra na Broadwayu i diljem svijeta. Sad je stigao i do Komedije kako bi, sigurni smo, osvojio ljubitelje toga kazališta i žanra, no ne i ljude koji su rasli uz montipajtonovski humor.

Glazbeni dijelovi mjuzikla posebno su uspjeli / Snimila Ines Novković

Za potrebe Broadwaya Eric Idle odrekao se dobroga dijela pajtonovštine, humor prenijevši iz karikature, satire i groteske u lake brodvejske note obogaćene simpatičnim metateatarskim vicevima te glasnim tjelesnim plinovima. Od Pythona je zadržao tek paradoksalno svlačenje nevažnih neistina i važnih istina, koje odvlači dijaloge u duhovitu buku u komunikaciji.

Kako je Idle zaštitio svoj komad od većih scenskih izmjena, Igor Mešin, koji se našao u redateljskoj ulozi, čvrsto se držao originala, ne iskoristivši okrugli stol, poput autorskoga trija s početka, za satirični komentar našega prostora i vremena. Metafore su se, tako, zadržale tek na poznatom nam izjednačavanju vlasti i lopovluka, no zato je Idleova vizija Camelota, odnosno vlasti kao kasina, promašila naše prilike u kojima borba za vlast nije tek igra na sreću, već mnogo ozbiljniji sklop veza i poznanstava.

Podalje tupih satiričnih strelica, Spamelot je zabavan mjuzikl koji gledatelju pruža vrlo duhovite epizode, no kojemu nedostaje redateljskih viceva, što se posebno osjetilo u drugom dijelu, u kojemu je osjetno pao ritam. Glazbeni sloj mjuzikla bio je vrlo dobar, posebice zahvaljujući Ivanki Aničić, koja je odlično prepjevala songove, uspješno ih kroatiziravši, a ne opteretivši viškom slogova. Pjevne pjesme redovito su odlično izvedene, a posebno dobra bila je Renata Sabljak, koja je u liku Gospe od Jezera ponovno oduševila pjevačkim mogućnostima. Cijelu priču sigurno je vodio orkestar, predvođen dirigentom Krešimirom Batinićem, koji je fino podizao i spuštao ritam predstave, a pohvale idu i plesačkom dijelu predstave (koreograf Bojan Valentić), koji je baletni ansambl odradio vrlo uigrano, no i ovdje uz nedovoljno plesnih viceva.

Igor Mešin (u alternaciji s Damirom Lončarom) uspješno se odmaknuo od glumačke zbunjenosti, kralja Arthura oblikovavši duhovito i dovoljno čvrsto da drži priču na okupu. Ronald Žlabur bio je vrlo duhovit kao Arthurov sluga Patsy te posebice kao „konj od kokosova oraha“. Dražen Čuček ponovno je bio odličan kao kukavički raspoložen Sir Robin, razvivši lik od „nazalnoga skeptika“ do zaljubljenika u mjuzikl. Vrlo dobar bio je i Saša Buneta kao hrabri Sir Lancelot, koji umjesto djeve oslobađa zatočenoga princa (zabavni Luka Bulić) i vlastitu homoseksualnost. Dražen Bratulić nije imao priliku razigrati lik Sir Belvederea, dok je Đani Stipaničev bio nedovoljno raspoložen Sir Galahad. Duhovite epizode oblikovali su Goran Malus kao Galahadova majka i francuski provokator, Željko Duvnjak kao čarobnjak Tim te Ivica Zadro (alternacija s Ljubom Zečevićem) kao prinčev otac.

Predstava Spamalot u cjelini djeluje vrlo raskošno, a dio zasluge pripada lako pokretnoj scenografiji Ive Knezovića i kostimografiji Mirjane Zagorec. Da ne nosi na leđima „teret“ pajtonovske predstave, bila bi sigurno jedna od Komedijinih perjanica, no taj pečat, koliko joj je pomogao u reklami, toliko će joj biti uteg zbog nezaobilaznih usporedbi s grotesknim kraljevima humora.