U potrazi za hitom

Autorski projekt redatelja Mislava Brečića Ispočetka, premijerno izveden 13. prosinca, ostvaren uz pomoć dramaturginje Tajane Gašparović, vjerojatno neće izazvati toliko emocija kao njegova predstava Balon, također u produkciji Teatra Exit. Njime je Brečić pokazao kako mu rad s glumcima pričinja zadovoljstvo i kako je sklon eksperimentiranju s tekstom, dramskom situacijom i potragom za onim suptilnim, artificijelnim trenucima u kojima se jasno vidi razlika između improvizacije i fiksiranog kazališnog materijala, između kazališta i realnosti.

Ipak, predstava koja se temelji na ponavljanju triju situacija – obiteljski ručak, kolodvor i podrum – i koja propituje fluidne odnose što se stvaraju promjenama razine fokalizacije izvođača – od privatnih osoba, glumaca do uloga koje glumci tumače – a sve to u „sukobu“ s redateljskim i dramaturškim konceptom, u konačnici zbunjuje. Dok se gledatelj pokušava snaći u kaosu što ga je izazvala redateljsko-dramaturška želja beskrajnoga permutiranja nekoliko osnovnih situacija, autoironijskog odmaka prema kazalištu, tekstu i činu predstave, ipak je zabavno promatrati kako se s tim istim problemom nose Jelena Miholjević, Sreten Mokrović, Krešimir Mikić i Bojan Navojec (koji za potrebe pojedinih scena postaju otac, majka i dvojica zavađenih sinova).

Sreten Mokrović, Krešimir Mikić, Jelena Miholjević i Bojan Navojec / Snimio Radomir Sarađen

Propitivanje mehanizama na kojima počiva kazališna predstava započinje izlaskom glumca na scenu. Igra s pravovremenim i efektnim ulaskom glumaca na scenu nastavlja se dekonstruktivnim (po kazališnu iluziju ili možebitni svijet predstave što se stvara gledatelju pred očima) primjedbama i pitanjima sve četvero izvođača… „ne treba žuriti, idemo polako“, „imamo nenaučljiv tekst“, „jednom kad se krene bude lakše“, „ne dođe ništa samo po sebi“, „zašto to činimo“… do konačnoga razbijanja iluzije (Krešo Bojanu): „to ti je interno, to se smiju ovi koji znaju da si ti Bojan!“ Stoga početak predstave izgleda gledatelju kao improvizirani pokus u kojem upoznaje privatne osobe i/ili glumce, bijesne na redatelja jer ih je do premijere ostavio s mnoštvom neriješenih pitanja u pogledu njihova scenskog identiteta, opstojnosti i opravdanosti dramskih osoba koje tumače i scena u kojima su te dramske osobe čvršće i opipljivije od njih samih.

Ipak, koliko god ansambl predstave uspješno prelazio iz jednoga scenskog identiteta u drugi, redatelj i dramaturginja uistinu su ostavili previše otvorenih pitanja. Autorska opterećenost time da rade u komercijalnom kazalištu čiji opstanak ovisi o uspjehu svake predstave rezultirala je ironičnim komentarima izvođača poput onoga „imamo hit“, ili – nakon salve na sceni izrečenih psovki – „dobro, sada smo pokrili tinejdžere“. Sljedeća je razina takva propitivanja glumačkoga posla niz replika u kojima se govori o pravom načinu igranja pojedinih velikih uloga ili pak načinu na koji je moguće zadržati pozornost publike. Motiv „spontane narkolepsije“ koja obilježava scensko postojanje Jelene Miholjević, također je uporabljen kao pokretač promjene.

U takvu tkivu igre najnedorečenija ostaje dramska priča, ona koju Jelena, Krešo, Bojan i Mokri igraju, i koja bi zapravo trebala biti predstava. Iako se njih četvero sjajno snalazi u prijelazima iz jednoga – tek naoko – krhkog scenskog identiteta u drugi, u trenu mijenjajući poziciju od privatne osobe preko glumca do igranja uloge… predstava im stalno izmiče. Namjera bijega od stvarnosti, vlastitih emocija, pa i same predstave, najbolje se ogleda u motivu spontane narkolepsije zbog koje Jelena tijekom predstave nekoliko puta zaspi. Dva sata tih scenskih zbivanja na trenutke su iznimno zanimljiva, kako onima koji o kazalištu gotovo ništa ne znaju, tako i onima koji ga poznaju iznutra. Jedina je stvarna opasnost da, zbog ponavljanja istih varijacija na teme kojih je – ipak – trebalo biti nešto manje – gledatelj ne podlegne spontanoj narkolepisiji koju je lako pokupiti, baš kao neki virus.