Treba li Hrvatska konzervativnu revoluciju?

Svjetski mediji  u zadnje vrijeme ističu sa zastrašujućim tonovima nastanak novih „konzervativnih revolucija“ u bivšim komunističkim zemljama, danas članicama Europske Unije, a prvenstveno u Mađarskoj, Poljskoj pa i u Hrvatskoj. Iako te zemlje imaju dodirnih točaka, ipak se ne mogu uspoređivati zbog velikih povijesnih, političkih, društvenih i gospodarskih razlika. Na udaru su se tako našli Orbánova Mađarska, na koju mnogi konzervativni krugovi u Europi gledaju s odobravanjem, kao i jačanje konzervativno-kršćanske struje Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj, koja se tumači kao izravna prijetnja liberalnoj demokraciji u Europskoj Uniju. Tu i tamo spominje se i referendum koji je inicirala građanska inicijativa U ime obitelji kao svojevrsni uvod  u kontra-revoluciju ili pak konzervativnu revoluciju, pri čemu se prije svega misli na klerikalizaciju politike.

Hrvatski konzervativizam treba promatrati s obzirom na specifični kontekst u kojem se javio i koji ima vlastitu filozofsku i političku tradiciju

Problem je u tome što mnogi spekuliraju o jačanju tzv. desne konzervativne struje bez dubinskih analiza i uvida u samu složenost političkog pojma konzervativne revolucije. U Hrvatskoj se još uvijek razmišlja na razini spoznajnog aparata iz 1945, pogotovo kad je riječ o lijevom spektru političke i kulturne scene, još uvijek opsjednutom binarnom kategorizacijom političkog života, u kojoj se svijet percipira u oprekama: fašizam/antifašizam, desno/lijevo klerikalno/progresivno, itd.  Kod ljevice kao da je na djelu „mentalna hemiplegija“, kako ističe francuski sociolog Regis Debray, koja onemogućuje bilo kakvu racionalnu samokritiku koja bi bila barem u konceptualnim okvirima omogućila nekakav napredak u formulaciji suvremenih pojmovnih alata za suočavanje s današnjim društvenim i političkom kontekstom. Stoga na pitanje treba li Hrvatskoj konzervativna revolucija moj odgovor jest potvrdan, ali ne bilo koja revolucija i ne zbog bilo kojih razloga.

Prvo je potrebno istaknuti kako konzervativizam ne treba nužno poistovjećivati s  redom niti ga gledati isključivo kroz prizmu vjerskog svjetonazora. Kritika takva paternalističkog i statičnog oblika konzervativizma (sjetimo se političke formule Vichyeve  kolaboracionističke vlade Maršala Pétaina: Rad, obitelj, domovina) često prigovora da  je cilj tom društvenom modelu očuvanje reda i mira pod svaku cijenu, a na račun društvene jednakosti i temeljnih individualnih sloboda. Prozaično se govori o  konzervativizmu kao nazivu za sve političke ideologije koje zagovaraju društveno uređenje koje se temelji na tradicionalnim vrijednostima, međutim postoje velike razlike (i tijekom povijesti i danas) između konzervativaca koji nastoje provesti taj projekt koristeći revolucionarne metode (pa i legitimnu političku prisilu) i onih koji nastoje očuvati postojeći poredak poštujući pravila parlamentarne demokracije. I tu je sva dvosmislenost pojma konzervativne revolucije, koji već na prvi pogled otkriva svoju proturječnost.

Povezivanje konzervativizma s tradicionalnim vrijednostima i njegovo suprotstavljanje liberalizmu također je dvojbeno. To možemo vidjeti u slučaju britanskog konzervativizma kakav je zagovarala Margaret Thatcher, zatim američkog reaganizma i Bushova neokonzervativizma ili pak francuskog tipa liberalnog konzervativizma. Svi su ti modeli jasno podupirali krajnju liberalizaciju gospodarstva, a nisu se sasvim suprotstavljali otvorenom tipu liberalnog društva u pogledu novih ideja i društvenih inovacija. Također je površna i pojednostavljena identifikacija konzervativizma s desnim političkim strankama i izvanparlamentarnim pokretima koji su suštinski različiti jer se konzervativnim mogu označiti i lijeve političke stranke i pokreti koji se protive svakom obliku preispitivanja ideoloških dogmi (primjerice, pitanje destaljinizacije europskih komunističkih stranaka, a kod nas pitanje javnog osuđivanja ili distanciranja od titoizma i komunističke prošlosti).

Konzervativizam također izaziva dodatne nedoumice jer se nužno mora suočiti s vremenskom i povijesnom transformacijom tradicionalnih vrijednosti i promjenama društvenog poretka. Konzervativni krugovi često zaboravljaju da je etimološko značenje riječi „tradicija“ povezivanje (lat. tradere znači povezivati), što podrazumijeva neprestano osuvremenjivanje i obnavljanje tradicije, a ne samo pozivanje na povratak društvenome poretku koji je izumro ili nestao. Također, pojam „revolucije“ etimološki proizlazi iz lat. revolvere, što znači povratak na iskon. Tako su, primjerice, u 19. stoljeću  pristaše Adama Smitha i kapitalističkog pristupa laissez-faire sebe nazivali liberalima, dok su krajem 20. stoljeća bili proglašivani konzervativcima. Također, 2004. vlada Narodne Republike Kine proglasila je da ostaje na ljevici usprkos brojnim promjenama koje su je dovele bliže onome što se u anglosaksonskom svijetu naziva desnicom. Suprotno Kini, Frankov režim u Španjolskoj, koji je bio otvoreno „antikomunistički“ i u mnogim aspektima klerikalan, često je provodio  mjere koje su bili vrlo slične onima u SSSR-u (npr. čvrst državni etatizam i dirigizam), kao i u drugim zemljama koje bismo mogli nazvati ljevičarskim. Također, desnica u svom izvornom značenju koje potječe iz vremena Francuske revolucije i onodobnih podjela između monarhista i revolucionara označavala  je one koji podržavaju interese feudalnog sustava aristokracije, dok danas u mnogim neoliberalnim kapitalističkim zemljama (najviše u SAD-u), podjela na ljevicu i desnicu nije nužno povezana s društvenim podrijetlom i bogatstvom.

Iste nedoumice pronalazimo u političkoj klasifikaciji Blairova „trećeg puta“ kao mješavini liberalizma i konzervativizma, ili pak kod  neoklerikalnog poljskog modela ili Orbánova konzervativizma koji, iako se poziva na kršćanski svjetonazor, ujedno podržava liberalni ekonomski model. U mnogim zemljama EU-a politička parlamentarna desnica često integrira oblike društvenog i gospodarskog liberalizma koji daju prednost slobodnoj trgovini i poduzetništvu pred egalitarizmom i imperativom socijalne pravde, dok neki analitičari stavljaju naglasak na podjelu liberalizam–totalitarizam, u korelaciji s obrascima ljevica/desnica – liberalno/autoritativno. Za jedan dio europskih konzervativaca „treći put“ je politički model između komunizma i kapitalizma utjelovljen u europskom nacionalizmu i narodnom organskom socijalizmu Proudhonova ili Sorelova tipa.

Stoga, kada imamo na umu ovakvu pojmovnu i značenjsku konfuziju, treba voditi računa o vremensko-prostornim kategorijama nastanka, geneze i razvoja konzervativizma kako bismo došli do bolje spoznaje tog političkog fenomena. Također, poistovjećivanje političke desnice s idejom da se pojedinci moraju bezuvjetno pridržavati reda i zakona, uključujući najčešće kršćanski moral, predstavlja reductio ad apsurdum. Zato, kad je riječ o konzervativnoj revoluciji treba uvijek imati na umu je li riječ samo o reaktivnom svjetonazorskom konzervativizmu, koji je suprotan ljevici, ili o klasičnom ekonomskom liberalizmu koji podrazumijeva konzervativno društveno uređenje, ili o religijskoj integrističkoj desnici, ili o revolucionarnom nacionalizmu koji zagovara ekonomski dirigizam i intervencionizam. Naime, u tom procesu raspoznavanja treba izbjeći poznatu maksimu: Vidjeti grm, a ne vidjeti šumu. Velika je tako razlika između anglosaksonskog i euroazijatskog konzervativizma kad je u pitanju uloga države u reguliranju društvenih i gospodarskih odnosa. Naime, kod anglosaksonskih konzervativaca, koji podržavaju liberalnu demokraciju, razvidno je ograničavanje moći države, dok euroazijatski konzervativizam zagovara autohtoni model jake intervencionističke države kao zasebni nacionalni socijalizam. Stoga, kada nailazimo na pojam konzervativne revolucije uvijek treba imati na umu da nailazimo na beskrajne varijacije i ideološke kombinacije u kojima heterogena desnica nastoji formulirati svoju političku misao i artikulirati društveni projekt. A najbolje ilustracije te idejne kombinatorike različita su povijesna misaona strujanja, od Edmunda Burkea i Josepha de Maistrea, preko Friedricha von Gentza i Novalisa, do Arthura Moellera van den Brucka i Ernsta Jüngera. Također, ne treba zaboraviti ni izvanparlamentarnu radikalnu desnicu koja uključuje neofašiste, neonaciste, nacionalboljševike i bjelačke pokrete dominacije. (Ovakve su skupine uglavnom više revolucionarnog nego reformističkog karaktera.)

Često se i u medijima, kao i u  lijevom političkom žargonu, klerikalizam ili klerofašizam poistovjećuju s konzervativnom revolucijom, iako oni kao ideološki pokreti često nemaju ništa zajedničkog. Podsjećam da je u politologiji klerikalizam političko-kulturna i društvena koncepcija koja se zalaže za utjecaj crkve, odnosno klera na državni, politički, društveni i privatni život. S obzirom da u protestantskim crkvama (osim u anglikanskoj) načelno ne postoji kler, a pravoslavne nacionalne crkve u sprezi su s političkim vlastima, pojam klerikalizma veže se isključivo s katolicima. Nakon 1945. i za vrijeme Hladnoga rata taj je pojam dobio negativne konotacije i često ga se povezuje sa španjolskim frankizmom, kao i s katoličkim autoritarnim političkim režimima. Klerikalizam kao društvenopolitički pokret nastaje u 19. stoljeću kao reakcija na liberalizam, a pojavljuje se i oblikuje među katolicima u Pruskoj. Ubrzo kancelar Bismarck nastoji ograničiti utjecaj Katoličke crkve u Pruskoj i od 1871. u ujedinjenoj Njemačkoj (pokret Kulturkampf). Iz Pruske se pokret širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja u Srednjoj Europi, pa i u Hrvatsku. U Hrvatskoj je klerikalizam bio dugo prisutan u društvu, a pogotovo u hrvatskoj politici 19. i 20. stoljeća, i to u Hrvatskom katoličkom pokretu (1903–1945), koji je utemeljio i vodio krčki biskup Antun Mahnić, te Hrvatskoj pučkoj stranci (1919–1929). Među vodećim hrvatskim političarima Ante Starčević, Stjepan Radić i Vladko Maček bili su izrazito antiklerikalni, a i sam je Ante Pavelić prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan, jer je kao univerzalna struktura dolazila u sukob s nacionalnim načelom. Stjepan Radić oblikovao je maksimu: „Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“, te podržao osnivanje autohtone Hrvatske katoličke crkve. Treba podsjetiti da je u 19. stoljeću jedan dio klera bio zahvaćen idejom južnoslavenskog jedinstva, a Ivo Pilar kritički je upozoravao na pogubnost Strossmayerove ideje, dok je kardinal Juraj Haulik još 1860. govorio o negativnim posljedicama jugoslavenskog klerikalizma.

Nakon raspada Jugoslavije i državnog osamostaljenja Hrvatske, utjecaj Katoličke crkve, u velikoj mjeri zaslužne za očuvanje nacionalnog identiteta za vrijeme komunističke Jugoslavije, danas je u društvu sve snažniji u obliku raznih zaklada, udruga i građanskih inicijativa. Međutim, ne može se još uvijek govoriti o organiziranom i političkom klerikalizmu, nego o klerikalnim elementima u stavovima određenih krugova Crkve, politike i društva.

Uvoz stranih političkih modela često je tijekom povijesti bio poguban za hrvatski narod, bilo da je riječ o boljševičkom internacionalizmu, bilo o personalnoj uniji, ili o južnoslavenskom federalizmu. Takvi su model propali zbog konstruktivističke, umjetne naravi i zbog nepoštivanja povijesnoga državnog kontinuiteta. Tako i u slučaju pretpostavljene konzervativne revolucije u Hrvatskoj treba voditi računa o tome da se izbjegne oponašanja poljskog, anglosaksonskog ili bilo kojeg drugog neokonzervativizma. U Hrvatskoj se između dva svjetska rata iskristalizira idejna filozofska i politička matrica hrvatskog konzervativizma, a nositelji takvih težnji bili su Ivo Pilar,  Milan pl. Šufflay,  Vinko  Krišković, Julije Makanec, Kerubin Šegvić, Filip Lukas, Tias Mortigjija, Milivoj Magdić, Vilko Rieger – oni su već tada razmišljali o nužnosti konzervativne revolucije u okviru velikoeuropskog nacionalizma. Zbog toga bi Hrvatska trebala crpiti smjernice iz vlastite filozofske i političke tradicije. U njoj se konzervativna revolucija otkriva kao stremljenje koje iznad socijalističkog kolektivizma i kapitalističkog individualizma, kao dvojice braće blizanaca, promiče ideju duhovnog preobražaja, obranu europskog identiteta, rehabilitaciju Velike politike kao umijeća upravljanja koje artikulira načela Imperium, Auctoritas, Civitas, načelo direktne i participativne demokracije, poštivanje kulturnih različitosti te ideju organicističkog i solidarnog društva nasuprot partitokratskoj demokraciji, ekonomizmu i materijalističkoj viziji svijeta koji danas prevladavaju. Riječ je dakle o metapolitičkom pristupu koji nastoji izgraditi nove koncepte i vizije svijeta na temelju vlastite tradicije i preko iskonske revolucije ideja i unutarnjih preobražaja.