Talent na ljetovanju

Bror Telemann – glavni lik kazališne predstave Mirni dani u Mixing Partu, norveškoga pisca Erlenda Loea i srbijanskog redatelja Borisa Liješevića, premijerno izvedene 21. prosinca sada već prošle godine u Zagrebačkom kazalištu mladih, u, kako bi rekao Matoš, „glavnom gradu zemljice Štreberije“ – partnerici kaže i: „Nemaš pojma što je kazalište. Ne bi ga prepoznala ni kad bi golo plesalo pred tobom i u megafon vikalo da je kazalište.“ Upravo tako nekako u prikazanoj predstavi, koju je dramaturški pripremila Jelena Kovačić, nije se moglo prepoznati ne samo što je kazalište nego i zbog čega je odverglana predstava zaslužila pozornicu?

Riječ je o komadu koji bi htio biti komedija, ali je konfuzna konstrukcija, a najviše postdramski sinopsis napučen frazama općega kazališnog i književnog značenja. U njemu norveška obitelj: otac, dramaturg nacionalnoga kazališta koji želi napisati kazališni komad, supruga, kćer i sin, odlaze na godišnji odmor u Bavarsku, „kolijevku nacizma“, kako kaže dramaturg-pisac. Na odmoru se počnu rastvarati problemi: bračni, politički, rasni i općenito komunikacijski. Govor tijela i asocijacija sve češće zamjenjuju predrasude koje se tobože bore protiv predrasuda.

Glumci su htjeli sve u predstavi ispražnjena sadržaja / Snimila Mara Bratoš

S obzirom da pisac shvaća kazalište kao formu kojom se može reći sve, likovi bez straha govore i o slobodi pa publika saznaje da „nesigurnost vuče prema svemu što je njemačko“, da „Nijemci otimaju i u snu“, da je engleski jezik univerzalan, a njemački nacionalan, a kako ga izgovara jedan lik i nacistički... Vulgarno je stvar stila i šarma pa se jednako govori o ekohrani i stavljanju stvari u stražnjicu, o supruzi koja se „prasnula“ s vlasnikom hotela, aludira se na homoseksualizam i incestuozna silovanja u Austriji...

U duhu harmsovske avangardnosti četkica za zube razmišlja o kazališnom vremenu, klupko pleše, a zbog postdramske poetike pisac se ne susteže napisati da je „značenje najbanalnija strana teksta“, da mrzi „ljude koji uče na vlastitim pogreškama“ jer samo zbog ljudi sa svim manama „postoji kazalište“. Kako mu je kazalište „slojevito, uzbudljivo, zagonetno i nedostižno“ i „razvod je kazalište“. Valjda zbog svega toga sluša se germanska glazba u kojoj ima „onoga običnoga za čim ljudi čeznu kao što su ljubav, prijatelji, obitelj i naravno kazalište“.

A da mnoštvo površnih tvrdnji svakomu ne bi bile notorne gluposti, pisac se tu i tamo zakloni velikanima svjetske književnosti i kazališta, ali i onima koji bi ovim komadom revidirali i dali legitimaciju suvremenom, pomodnom teatru, kakav je već brutalni teatar alkohola, sperme i krvi Sarah Kane, koji je europsku kazališnu publiku brzo zasitio agresijom. Na kraju komada pisac svoj (ne)talent obogati manjkom našega doba – čežnjom za svjetski poznatom inovativnom kuharicom Nigellom Lawson, zbog nje odlazi u London da je upozna, no ona ga ne želi upoznati. Vjerojatno zbog budućnosti u kojoj je zbog zabrane pušenja „Europa na putu propasti“, ali i u kojoj je „ipak hrana ugodnija od antisemitizma“, kako kaže Nigellin muž Židov, Charles Saatchi.

Eto, to je ukratko, cinici bi rekli, pametni sadržaj komada koji bi bio slika današnjega vremena. I sve je to, kako piše norveški pisac, a glumci smušeno deklamiraju, kazalište(!), koje će pisac „kada dođe kući, opisati, a cijeli odmor prijaviti kao odbitak od poreza“.

Tko se ne bi divio takvoj maštovitosti pisca, a osobito invenciji i mudrosti kazališne uprave koja je takav komad stavila na repertoar!? Kao i prikazanoj predstavi koja je svojom idejom nadmašila sve konfuzne predstave na zagrebačkim scenama.

Umjesto harmsovske lucidnosti vidjeli smo dosadno natucanje o lucidnom teatra i mnoštvo realnih asocijacija koje umrtvljuju irealnu lucidnost i grotesknost. Zorno se pokazalo kako kazališna fraza, citat i politička asocijacija nisu dovoljni za kvalitetnu predstavu, ali i da piščev talent na ljetovanju nije kriv što redatelju nije jasno što je želio od glumaca koji su tu i tamo uboli neku dobru misao i čekali da se dogodi kazalište.

I najdobronamjerniji zekaemovski gledatelj – to se poslije predstave moglo i čuti – pitao se tko je tu lud?; stereotipi, koje pojedini europski narodi imaju jedni prema drugima ili provincijalizam kazališni ukus koji misli da je dobro sve što stigne u „zemljicu Štreberiju“ iz tamo nekog zapadnog kraja Europe, pa bio on i na Istoku?

Zato svi koji ne misle tako mogu na početku 2014. poželjeti što više takvih predstava jer tada postoji velika šansa da publika shvatiti brže od uprave kako površna kazališna incidentnost i politikanstvo „jednake krivnje u regionu“ ne samo poništava smisao kazališta, nego ga gura u ništa, ma koliko se navijači trudili dokazati kako je to nešto iznimno.

Činjenica jest da kazalište nema granica kada zna što želi i kada to zna prikazati, ali je isto tako činjenica da se nedarovitost u kazalištu skupo plaća, da je vidi i tko teatar baš ne mora razumjeti jer taj prepoznaje zbilju od koje se kreira takvo kazalište. A pogotovo kada komad, kao te večeri prikazani, tvrdi da pravo kazalište mora „boljeti stvaratelja, posrednika i primatelja“ i da je doista „svaki čovjek kazalište“.

Žao mi je što se nakon te predstave nisam osjećao kao kazalište, što u pretencioznim mislima pisca i režiji nisam otkrio čaroliju kazališta. A najviše mi je žao glumaca koji su htjeli sve, a proizveli lošu predstavu u kojoj je publika mogla čuti brojne rečenice ispražnjena sadržaja; mnoštvo politikantskih sentenci, tendencioznih asocijacija, netolerantnih i predrasudama nabijenih zaključaka, u čemu se za hrvatske prilike nalazi i djelić kvalitete teksta jer egzistiramo u vremenu straha od istine i straha od govorenja točnih društvenih anamneza i dijagnoza.