Svijet božićnog baleta

Je li Petar Iljič Čajkovski mogao znati – kada je zamolio izdavača Jürgensona da u Parizu naruči novo glazbalo celestu za balet Orašar i da mu ga potajno pošalje u Sankt Peterburg, kako Rimski-Korsakov i Glazunov ne bi o njemu saznali i da ga ne bi pretekli – kakvu će popularnost njegovo djelo doživjeti, i to tek u drugoj polovini 20. i u 21. stoljeću? Balet, nadahnut pripovijetkom Orašar i kralj miševa E. T. A. Hoffmanna, nije na praizvedbi u Sankt Peterburgu 1892. doživio uspjeh.

Izvedbe Orašara (koji se u nas dugo vremena izvodio pod ruskim imenom Ščelkunčik, a prilagodba na „novi“ naslov prošla je sasvim glatko) uvriježile su se kao obvezne i nezaobilazne u prosincu. Bajkovit ugođaj djela i božićna tematika idealni su za to doba godine, a zanimanje publike golemo, pa nije primjereno zanovijetati da ima i drugih prikladnih glazbenoscenskih djela, a da bi se Orašar mogao rado gledati i u neko drugo doba godine.

Kraj prošle godine donio je u hrvatski baletni život nekoliko važnih nadnevaka: 22. studenoga Orašar je prvi put postavljen u Osijeku, 14. prosinca prvi put u Rijeci, a 20. prosinca igran je u sva četiri Hrvatska narodna kazališta – u Osijeku, Splitu (gdje je premijerno izveden 6. prosinca), Rijeci i Zagrebu (gdje je trenutna produkcija na repertoaru od 2011). Split je imao osam izvedbi, Zagreb čak četrnaest, Rijeka deset, a Osijek osam, ali nastavlja s izvedbama u siječnju. Silvestarska večer slavila se s Orašarom u Rijeci i Zagrebu.

Iz splitskog Orašara

Dolične glazbene izvedbe osigurali su dirigenti Filip Pavišić u Osijeku, Hari Zlodre u Splitu, Igor Vlajnić u Rijeci te Dijan Čobanov, Miroslav Salopek i Veseljko Barešić u Zagrebu.

Isto djelo na repertoaru četiriju nacionalnih kazališta pruža priliku za uvid u mogućnosti i domete njihovih baletnih ansambala. U ovome trenutku teško je odrediti ima li ih u Hrvatskoj tri ili četiri? Ovdje ne računam Balet zagrebačkog Kazališta Komedija koji je – čak i on! – Orašara koprodukcijski izvodio 2009. Naime, baletni ansambl u Osijeku formalno ne postoji, pa ipak je osječka publika dobila ozbiljnu i relevantnu baletnu predstavu. U osječkom HNK-u već dvadesetak godina djeluje Plesna skupina čiji članovi nisu zaposlenici HNK-a, ali sudjeluju u plesnim točkama u operama, operetama i mjuziklima. Isto toliko traju inicijative za obnovu baletnog ansambla – jer je on nekoć postojao – i otvaranjem radnih mjesta za plesače. Zato je osječki Orašar najvažniji u hrvatskoj orašaromaniji, kao putokaz kako se balet u Osijeku može ustrojiti jer preduvjeti postoje: Plesni odjel u Glazbenoj školi Franje Kuhača, članovi Plesne skupine HNK-a, nekoliko solistica lijepa potencijala, dobre ideje i rezultati. Na redu su grad i županija.

Kako je u Orašaru izvorno riječ o bajci s crnim implikacijama i miješanju dječjih doživljaja s mračnom stranom podsvijesti, ta dramaturgija pruža mogućnosti za različita scenska tumačenja. No sva četiri hrvatska Orašara, bez obzira na objašnjenja pojedinih koreografâ i dramaturgâ, tipične su baletne bajke, koje privlače i mnogo dječje publike. Osječkog i splitskog postavio je Dinko Bogdanić prema Waclawu Orlikowskom i njegovoj znamenitoj zagrebačkoj predstavi iz 1970. Posudbom kostima i scenografije od zagrebačkoga HNK-a, ona je u Osijeku i zamišljena kao rekonstrukcija Orlikowskijeve predstave. Važnu ulogu u toj produkciji ima Vuk Ognjenović kao baletni majstor i svojevrsni koordinator osječkih baletnih snaga.

Orlikowskijev Orašar u prvom činu angažira mnogo djece. Svi članovi Zagrebačkoga baleta sudjelovali su u toj predstavi kao polaznici Škole za klasični balet i imaju na nju najljepša sjećanja. I polaznice splitskoga Baletnog studija HNK-a dale su, zalaganjem i uvježbanošću, pun prinos uspjehu predstave. Koreograf i ravnatelj Dinko Bogdanić, s nenadmašnim darom zapažanja za mogućnosti pojedinih plesača i sposobnošću da svakome skroji ulogu po najboljoj mjeri, u splitskoj je predstavi izvrsno iskoristio potencijal starijih i mlađih članova. Brižljivo oblikovanim plesovima primjerena karaktera ističu se Nonna Čičinina (Arapska kava), Albina Rahmatullina (Španjolska čokolada), Dmitrij Rodikov (Gradonačelnik) i Lev Šapošnikov (Drosselmayer). Odličan je Fritz Christiana Prede, solidni Julia Pivotskaya i Artem Zushov kao Vila šećera i Princ. Korana Bilan ostvaruje ljupku Klaru, a Matea Milas iskazuje najbolje kvalitete lirske balerine i nadarenost kao Snježna kraljica (izvedba 18. prosinca).

Scenografija Dinke Jeričević i kostimi Barbare Bourek traže doradu kako bi se ostvario pravi ugođaj Orlikowskijeve predstave, što su baletni i glazbeni dio u potpunosti ostvarili, s vrlo dobrim baletnim ansamblom. Splitska solistica Eva Karpilovska omogućila je Dinku Bogdaniću da ostvari još jednu zamisao Orlikowskog – jednu balerinu za dva tako različita lika, djetinje razigranu Klaru i virtuoznu Vilu šećera, za što ga je 1970. nadahnula jedinstvena plesačka ličnost Vesne Butorac Blaće. Eva Karpilovska s partnerom Mihajem Mezejem sudjelovala je i u osječkim predstavama, također zagrebački baletni par Edina Pličanić i Tomislav Petranović.

Mnogo veselja Orašar je izazvao i u Rijeci, gdje ga je na pozornicu HNK-a Ivana pl. Zajca postavio koreograf i redatelj Ronald Savković. Ta je predstava koreografski siromašnija od drugih. Najljepši Čajkovskijevi glazbeni motivi prolaze uz prohodavanje ansambla i prazno mahanje rukama. Riječki je ansambl manji od ostalih, a Orašar mu je prvi zadatak na klasičnim špicama od Silfide Normana Dixona početkom 2000-ih. Predugo je to razdoblje da se ne bi osjetile posljedice. Dvije-tri domaće solistice donekle iskazuju vrline lirskih balerina, ponajprije Sabina Voinea Vukman kao Klara (koja je ujedno i Vila šećera, ali nije tako označena) i, u nešto manjoj mjeri, Cristina Lukanec kao Snježna kraljica (izvedba 16. prosinca). Zbog malenosti ansambla svi plešu sve pa tako Valcer cvijeća plešu likovi iz karakternih plesova u jednoličnim blijedim tonovima kostima Aleksandra Nošpala. Princ Josepha Canea, inače sitne građe, treba još učiti kako bi utišao bučne doskoke. Drosselmayer, u tumačenju scenski izražajna Andreja Kötelesa, više osvaja mlađu publiku mađioničarskim trikovima negoli ne baš jasnim napasničkim odnosom prema Klari.

U predstavi sudjeluje i dvadesetero djece, među kojima šestorica dječaka doista igra dječake, dok u drugim produkcijama to čine tj. glume djevojčice. Iako izazivaju beskrajne simpatije publike, djeca bi ipak trebala biti bolje uvježbana. Odabrana su na audiciji, što pokazuje kako je suradnja s baletnom školom i nastavnicima, koji preuzimaju brigu oko uvježbavanja, mnogo bolje rješenje. Malobrojnost ansambla upotpunjuje nastup osmorice gimnastičara u borbi vojnika s lutkama, još jednoj dramaturškoj nejasnoći, pa su u tom prizoru plesu dodani elementi capoeira- i parkour-stila. To je bio jedini ustupak možebitnoj modernizaciji toga djela.

Zagrebački balet od 2011. izvodi Orašara u koreografiji Dereka Deanea. Za Silvestrovo je priređeno gostovanje ruskoga para Elene Vostrotine i Dmitrija Semionova, brata čuvene Poline Semionove. Dotad se, u ovosezonskim izvedbama, izmijenilo čak pet Vila šećera i šest Prinčeva te tri Klare i tri Drosselmayera, većinom članova ansambla, uz nekoliko gostiju. Zdušnom interpretacijom istaknuo se Azamat Nabiullin kao dominantan i šarmantan Drosselmayer koji izgara u nastojanju da Klari omogući i predoči svijet snova. U lijepim okvirima odvijali su se nastupi Julije Tikke u ulozi Klare i Natalije Horsnell kao Snježne kraljice.

Gostujući ruski par potječe iz baletne akademije Vaganova u Sankt Peterburgu. Karijeru su počeli u Marijinskom teatru, a nastavili u Dresdenu. Rijetko se vidi tako visoka balerina i njoj primjeren, još viši partner. Pozornost su plijenili allongéi Elene Vostrotine, čije su ruke i noge duge same po sebi. Stasiti Dmitrij Semionov pružao joj je sigurnu podršku. Iako se nisu istaknuli nekim teškim bravurama, uveličali su završni pas de deux.

Silvestarska predstava pokazala je veličinu zagrebačkog ansambla i bila je doista slavlje za uvod u novogodišnje slavlje. Na kraju su plesači čak na četrnaest raznih jezika publici zaželjeli sretnu Novu godinu. Time je uprava HNK-a pokazala koliko se baletna umjetnost (i kod nas) internacionalizirala.