ST i ZG

Sedamdesetih godina, kad sam bio tek položio vozački ispit, zanimalo me sve što se tiče prometa. Obraćao sam pažnju na marke automobila, na signalizaciju po križanjima, na ponašanje vozača i na sve drugo što stoji u vezi s tim područjem života. A slučaj je htio da sam u to vrijeme često boravio u Splitu, pa je tako bilo neminovno da uzmem uspoređivati zagrebačku i splitsku prometnu situaciju i da se stanem pitati što promet znači u životu ta naša dva najveća grada. I došao sam do zaključka da razlike postoje i da su znatne. Opisao sam ih sebi u tri točke.

Ponajprije, u Zagrebu ljudi kupuju auto zato da bi se njime vozili po gradu, a u Splitu zato da bi se njime vozili izvan grada. A to je i logično: Zagreb je velik, i još k tome izdužen, pa je nekomu tko stanuje u Gajnicama, a radi u Dubravi odlazak na posao pravo putovanje. Ako se to putovanje poduzima uz pomoć javnoga prometa, tomu nema kraja te je zato onaj tko nabavi auto ostvario znatne uštede u vremenu i u živcima. U Splitu je, dakako, drukčije: ondje jedva da i postoji gradska relacija za koju je potrebno potrošiti više od deset minuta vožnje. Istina jest da auto i ondje dobro dolazi, osobito ljeti: ako pokušate po vrućini pješke stići iz trajektne luke na Gripe, ozbiljno ćete se namučiti; ali to je zbog strmine, a inače je ta relacija vrlo kratka, pa se auto ne stigne ni ugrijati dok stigne na odredište. Prema tome, glavna je svrha osobnog vozila da se njime putuje izvan grada.

Upravo zato, drugo, različit je i stil vožnje u Zagrebu i u Splitu. One svoje kratke razdaljine Splićani prevaljuju u tren oka, pa su navikli da u autu provode malo vremena, a čim se vožnja iole oduži, oni postaju nervozni. Zato se mnogo lakše odlučuju na pretjecanje, trube kad je pred njima nešto neodlučniji vozač, dok one sa stranim registracijama tretiraju kao idiote. Zagrepčani su, s druge strane, navikli na zastoje i gužve, pa su jako začuđeni onda kad ih nema. Dapače, oni će uvijek izabrati onaj prometni trak u kojem je veća kolona, jer naprosto ne vjeruju da se u prometu išta može obaviti brzo i lako.

Ali nije u Zagrebu i u Splitu različit samo promet u pokretu, nego i promet u mirovanju; zato se u ta dva naša grada na posve različite načine parkira. Kad pogledate kako parkiraju u Splitu, čini vam se da ti ljudi nemaju pojma, jer ne obraćaju pažnju na linije kojima su obilježena parkirališna mjesta, pa smjeste svoje vozilo toliko daleko od susjednoga da umjesto jednoga mjesta zauzmu dva. Ali pogriješio bi onaj tko bi pomislio da je to zato što Splićani loše vladaju vještinom vožnje: dovoljno je samo pogledati kako oni parkiraju u onim najužim uličicama, gdje s milimetarskom preciznošću dovezu auto tik do zida, i nikad ga ne ogrebu. Uzrok je onakvu nemarnom parkiranju, dakle, nešto drugo.

A što je to drugo, može se dokučiti tek onda kad sve te razlike u prometnoj situaciji sagledamo u njihovu međusobnom odnosu, a pogotovo onda kad ih dovedemo u vezu s načinom života općenito. Jer karakteristike prometa u nekom gradu jako utječu na svjetonazor čovjeka koji u tom gradu živi, ali su ujedno i posljedica otprije postojećega svjetonazora.

Zato sam zaključio kako činjenica da je u Zagrebu ljudima važnija vožnja po gradu, a u Splitu vožnja izvan grada, zapravo ilustrira dva različita odnosa prema životu. Jer Zagrepčani vjeruju da je pravi život – ono što je u tom životu lijepo ili ono što je važno – smješteno u gradu, pa da zato na grad treba usmjeriti svu svoju pažnju. Splićani, u drugu ruku, vjeruju da se važne stvari nalaze izvan grada: za jedne, to je rodno selo, za druge, to je daleki svijet do kojega se automobilom može stići. Definicija svijeta u dva grada, kao što vidimo, posve je različita.

A različita je i definicija odnosa prema svijetu. To pokazuje ona razlika u stilu vožnje između Zagreba i Splita. Upadajući često u gužve i zastoje, Zagrepčani se uče strpljenju, mirnom podnošenju nedaća, uviđaju neizbježnost stanovitih životnih činjenica. Splićani, nasuprot tome – nemajući toga treninga – shvaćaju vožnju kao čistu slobodu i zato im smeta sve što tu slobodu ograničava. Pa je li onda čudno što na sličan način poimaju i vlastito kretanje kroz život? Jer i tu oni podnose teškoće tek uz mnogo ljutnje i pobune pa se, čim ih snađe kakva nevolja, odmah deru kao jarci.

A činjenica da Zagrepčani parkiraju pažljivo, a Splićani komotno, svjedoči o tome da su Zagrepčani više koncentrirani na druge, a Splićani više na sebe. Zbog toga će se Zagreb uvijek na nekoga ugledati i svaku će svoju budalaštinu opravdavati tvrdnjom kako ta budalaština postoji i u velikom svijetu. Nasuprot tome, Split će se pretvarati da ga ni za koga nije briga čak i onda kad bez drugih nikako ne može.

Još tih davnih godina, dok sam o svemu tome mozgao, došao sam do zaključka da su zagrebački i splitski promet jedan drugomu strani, i da među njima postoji stanovita odbojnost, baš kao što postoji suparništvo između dva grada. A u to sam se i uvjerio kad sam jednom u Splitu parkirao na pločniku, pa je došao pauk i uz veliku muku izvukao i natovario moj auto, pazeći pritom da ne ošteti dva splitska vozila koja su također bila na pločniku. A gotovo sam siguran da je sličan i tretman splitskih automobila u Zagrebu.

Ili možda nije? Stvari se, naime, mijenjaju, i možda su ova moja zapažanja već dobrano zastarjela. Jer sagrađena je autocesta, pa se sad i više putuje, Zagrepčani su češće u Splitu, a Splićani u Zagrebu. Logična je posljedica te pojave da zagrebački i splitski promet sve više sliče jedan drugomu. Sličnost postižu tako što Zagrepčani preuzimaju negativne karakteristike splitskoga stila vožnje, a Splićani negativne osobine zagrebačkoga.