Sinteza s jasnim stavom

Nedavno su u ediciji Povijest umjetnosti u Hrvatskoj izdavačke kuće Ljevak izašle dvije dugo iščekivane, ali i nasušno potrebne sinteze: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas Ive Šimata Banova te Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas Sandre Križić Roban. Pretprošli broj Vijenca već se osvrnuo na prvu, pa sada ponešto valja reći i o onoj drugoj.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Nipošto nije rijetka pojava da različiti pregledi što obuhvaćaju (i) suvremeno likovno stvaralaštvo u svojim naslovima kao vremensku odrednicu imaju prilog danas. Takvi naslovi uvijek, naime, djeluju nekako životnije, a potencijalnim čitateljima zasigurno i atraktivnije. Istodobno, oni su predodređeni za brzo, čak i strelovito zastarijevanje. Živimo u vrijeme kada se sve – pa tako i umjetnost – mijenja i umnaža takoreći preko noći i svakodnevno, što onomu danas drastično skraćuje rok trajanja. Štoviše, praktički ga i ukida! U ovom slučaju to se pokazalo osobito vidljivim; Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas u izloge knjižara stiglo je ove jeseni, da bismo samo nekoliko tjedana poslije već bili u prilici razgledati zanimljivu slikarsku izložbu Novi hrvatski realizam s radovima dvadeset mladih slikara i slikarica, od kojih ćemo u sintezi Sandre Križić Roban naići tek na jednoga. Dakako, nipošto ne želim reći kako će svi oni zaslužiti svoje mjesto u nekoj sličnoj sintezi s obzirom da im djela kvalitetom ipak osjetno osciliraju – možda sam pomalo stroži i zbog svježega sjećanja na veličanstvene izložbe Luciana Freuda i Sonje Gangl u Beču, dvoje autora kojih su umjetničke vizije, ideje i vještine za sve naše mlade realiste nešto apsolutno nedostižno – ali nekolicina njih zacijelo hoće.

Problem naslova knjige, međutim, zapravo je nebitan. Ovom prigodom navodim ga tek kako bih što uvjerljivije ukazao na silnu dinamiku zbivanja s kojom se svaki potencijalni istraživač, interpretator ili pak pisac sveobuhvatnih pregleda suvremenih likovnih fenomena neprestano mora suočavati, a samim time donositi i nimalo lake – nerijetko nezahvalne pa čak i neugodne – odluke. A za takve odluke nužan je čvrst i nadasve osviješten stav. Sandra Križić Roban posjeduje takav stav. S njime se, dakako, ne moraju svi slagati, ali uvažavati ga svakako moraju, jer posve je razvidno da on proizlazi iz transparentne metodologije te sustavna načina razmišljanja. Teže li autorskoj profiliranosti, pisci sinteza poput ove naprosto ne mogu i ne smiju dokraja zatomljivati vlastite umjetničke preferencije.

U tom smislu autorica nas već u uvodnom poglavlju: „U trenutku kad sam je odlučila pisati, znala sam da ne želim raditi ‘leksikon’ u kojem ću obuhvatiti sva imena autora s područja slikarstva. Odlučila sam preuzeti teret odluke o izboru koji je subjektivan kako to već bilo koji izbor jest, a koji počiva na istraživanju i uvažavanju djela mnogih mojih prethodnika čije sam knjige, članke, predgovore i eseje čitala proteklih godina.“

Boris Demur, Spiralna energija mora, 2002–2004.

Već i posve površan uvid u knjigu jasno otkriva s kakvim se sve problemima i izazovima autorica suočavala. Ponajprije, odabravši – u povijesnom smislu – prijelomnu 1945. kao donju vremensku granicu, nužno je morala kratko se teoretski osvrnuti na utjecaje odnosno kontinuitet ranije uspostavljenih međuratnih slikarskih realizama, a s tim u vezi i na fenomen socrealizma te na njegovo postupno odumiranje. Nakon toga svakako je valjalo obraditi i slikarske odgovore na silne – mahom ideološki motivirane – polemike što su se pedesetih godina vodile između zagovornika figuracije i apstrakcije, ali i ukazati na procese zahvaljujući kojima će to isto pitanje, polako, ali sigurno, gubiti na umjetničkoj relevantnosti, ustupajući mjesto posve drukčijim problematikama.

Već od šezdesetih godina, a potom periodično i u sljedećim desetljećima, štafelajna se slika, naime, suočava s izazovima novih umjetničkih praksi. Sve one – performansi, akcije, intervencije, instalacije ili konceptuala – radikalno će mijenjati tradicionalne poglede na umjetnost, čineći tako uvriježenu i nadasve krutu podjelu na slikarstvo, skulpturu i grafiku posve besmislenom. Sandra Križić Roban takve i slične pojave nipošto neće aprioristički ignorirati, već će ih, ukoliko u njima prepozna naznake slikarskih postupaka ili promišljanja, u tekst vješto integrirati, o čemu uvjerljivo svjedoče i naslovi triju posljednjih poglavlja: Analitički, procesualni, primarni i konceptualni pristupi slikarstvu, Rastvaranje prostora slike i Iskoraci iz (o)slikanog polja. Na tom tragu znakovit je već i sâm podnaslov knjige Odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda, a svakako valja istaknuti i autoričinu prvu rečenicu, koja glasi: „Slikarstvo je iscrpljen i istodobno neiscrpljiv medij.“

Autorica se, dakako, suočila i s problemom kako koncipirati odnosno strukturirati cjelokupni tekst. Ovdje je nužno upozoriti kako se sinteza proteže na više generacija slikara, od onih već godinama pokojnih, preko još živućih i djelatnih klasika, zatim autora u zenitu stvaralačke snage pa sve do najmlađih, kojih su opusi zapravo tek započeti. Knjiga nije strogo kronološki koncipirana, što cjelokupan pristup čini intelektualno zavodljivim, a svi uvršteni slikari – njih više od devedeset – zapravo su obrađeni u sklopu tek jednog od ukupno 28 nadasve inteligentno naslovljenih poglavlja. Potonje je, dakako, moglo prouzročiti komplikacije kod onih umjetnika čije opuse karakterizira veća raznolikost postupaka ili izričaja, ali i taj problem – zahvaljujući sposobnosti sažimanja i usredotočivanja na ono doista najvažnije – autorica uspijeva riješiti na prikladan način. Isto tako, elegantno je apsolviran i prijelaz iz modernizma u postmodernizam, što će reći razdoblje od druge polovice sedamdesetih pa do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada će – recimo to tako – klasičan pristup slici i slikanju privremeno uzvratiti udarac svim oblicima alternativnih postupaka ili izričaja. Svakako valja istaknuti i vrlo dobro napisano poglavlje Suština slike u krugu Gorgone, gdje je slikarstvo te skupine napokon na dostojan i afirmativan način integrirano u sveobuhvatnu sintezu hrvatskoga novijeg slikarstva. To se, naime, za drugi svezak Hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća Grge Gamulina, nažalost, nikako nije moglo reći.

Knjiga Sandre Križić Roban obiluje brojnim i dobro odabranim reprodukcijama, a bibliografija joj je doista impresivna. Kada je, međutim, o bibliografiji riječ, bode oči činjenica da u njoj uopće nisu zastupljeni mlađi autori. Čini se da nitko mlađi od pedeset godina nije na relevantan način pisao o nekom od suvremenih hrvatskih slikara, što je naprosto netočno. Na taj način autorica si je svojevoljno uskratila – ovo će se najviše odnositi na slikare i slikarice rođene nakon 1970. – uvid u neke aspekte generacijske kritike, a to uvijek može biti zanimljivo i poticajno.

Knjiga Sandre Križić Roban Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas nedvojbeno je vrijedan prinos našoj povijesti umjetnosti te više nego dobrodošla nadogradnja – uz pokoji korektivni element – već spomenutoj Gamulinovoj sintezi. Također, kada je o apstraktnim slikarskim izričajima u Hrvatskoj riječ, dvije knjižice-biseri autora Zdenka Rusa i Ješe Denegrija napokon su, nakon gotovo trideset godina, dobile dostojno pojačanje i nadopunu.