San zimske noći

Drugoga dana kalendarske zime u Lazaretima premijerno je uprizorena Pomrčina, predstava koja je rezultat već uhodane suradnje Teatra Lero i redatelja Davora Mojaša. Bolji trenutak kao da nije mogao biti izabran za praizvedbu predstave koja se, slijedeći sada već tradicionalan umjetnički i scenski izričaj Teatra Lero, osvrće na slavnu prošlost grada koji u suvremenosti naizmjenično pleše plesove života i smrti, budeći se s proljećem i tonući u duboki san kad prve hladnoće i bure prohujaju kroz gradska vrata. U jedan tako uspavani, zimski Dubrovnik, odlično se uklopila snovita atmosfera Lerove izvedbe. Ne samo umjetničkom scenografijom i koreografijom nego i motivom koji joj je pokretač, motivom zaborava. Pomrčina je predstava nadahnuta pismima koja su za života razmjenjivali Anica i Ruđer Bošković, boreći se da im udaljenost i protok vremena ne izbrišu sjećanja koja su imali jedno na drugo, na grad iz kojega potječu, na obitelj i običaje te ostajući putem pisane riječi prisutni jedan drugome u životu. Danas osjećamo da su ta pisma dio nasljedstva koje pomaže Dubrovniku, izmijenjenom brojnim posjetiteljima ili pak bolnom prazninom, da se bori protiv zaborava na svoje slavne dane i slavne potomke, da negdje u prošlosti nađe motivaciju za umjetnost, za život i budućnost.

Predstava magijske atmosfere, snovitosti i iluzije / Snimio Željko Tutnjević

Redatelj Davor Mojaš je satkao predstavu u kojoj se naizmjenično zasjenjuju, ali i nadopunjuju, tekst i scenografija. Predstava ovladava svim osjetilima, jer ono što se vidi i ono što se čuje posjeduje veliku umjetničku moć i slojevitost, pa se na trenutke čini kako ne gledate tek jednu predstavu i ne slušate odjek stoljećima stara slova na papiru, već da putujete prostorom, da putujete vremenom. Duboko promišljena vizualnost, već poznato obilježje Lerovih izvedbi, ponovno oduševljava. Danas kada scenografija uglavnom služi tek kao manje važna pozadina pokretu, govoru i sižeu, još više iznenađuje kada je osmišljena poput sveobuhvatnoga dramskog lika, koji se obogaćen domišljatim koreografskim idejama elegantno kreće pozornicom, iz nje izbija, i u nju se vraća. Dramski intenzitet scenografije postignut je i zahvaljujući glumicama Kseniji Medović, Jasni Held, Zvončici Šimić, Matildi Perković i Latici Zekić, koje nastupaju kao dio scenskoga bića, u koru, kao jedno. Povremeno se razdvajajući kako bi se jedna na drugu nadovezale u izgovaranju Ruđerovih i Aničinih pisama, ubrzo se opet spajaju u jedan glas, u jedan pokret ili pak simultani niz kretanja kojima nepogrešivo slijede i pobuđuju osjećaj za estetiku. Naizmjenično bivajući duše rekvizita, rekviziti sami, ili pak mediji davno nastale riječi, ne gube ni u jednom trenutku dostojanstvo pokreta koji je gotovo autorefleksivan.

Ritam, ton i sadržaj njihova govora na granici je molitve, kojom odišu pisma religioznih Ruđera i Anice, i čaranja, koja čine da i publika lagano utone u plavičastu magiju scenskog, u snovitost iluzije. Religioznost kao važan element Aničina i Ruđerova života prožima predstavu ne samo kroz rečeno, već i kroz cijelu scenografiju, kojoj su okosnica križevi, pa se sve u predstavi vrti oko njih i oko vjere koju simboliziraju: život i smrt, ljubav i ljutnja, pokret i mirovanje. U odabranim pismima prati se odnos brata i sestre, život obitelji Bošković, stanje u tadašnjem Dubrovniku, Ruđerov život u Italiji, ali kroz njih se provlači i lagano slabljenje i odumiranje Ruđerova tijela i duha u posljednjim godinama njegova života te naposljetku i njegova smrt, koja u predstavi ostavlja pitanje o tome što se događa s velikima nakon što ih proguta pomrčina: u kakvim ih se oblicima sjeća, u kakvima zaboravlja?

Naglašena vizualnost predstave i poetičnost pisama obogaćena je tonskim i glazbenim zapisima, koji čine velik dio izvedbe. To su auditivni fragmenti koji govore o Ruđeru i Anici, o Gradu, te koji u zatvoreni prostor izvedbe donose atmosferu Dubrovnika, poput zvonjave udaljenih zvonika i tihog leta maestrala koji mreška površinu moru. Među te zvukove koji stoljećima nepromijenjeni prate sve uspone i padove Grada, sva njegova buđenja i tonjenja u san, vješto je umiješana melodioznost suvremenosti, kao podsjetnik i zrcalo današnjega Dubrovnika. U nekima izrečenim rečenicama kao da se osjeća prijekor današnjem životu u Gradu, poput one: „Komu nije dosta što je dosta, ništa mu nije dosta.“