Putovanje mentalnim labirintom

Roman Bez utjehe peta je na hrvatski prevedena knjiga Kazua Ishigura, pisca rođena 1954. u japanskom Nagasakiju, koji od pete godine živi u Velikoj Britaniji. Njegove u nas već objavljene knjige sve su odreda izvrsna djela (romani Na kraju dana, Kad smo bili siročad i Nikad me ne ostavljaj te prozna zbirka Nokturna), a Bez utjehe tematski je i motivski najsrodniji konceptualno zaokruženoj knjizi pripovjedaka Nokturna. U toj knjizi Ishiguro se bavio životima zaljubljenika u glazbu i glazbenika, tematizirajući taštinu umjetnika, osobne žrtve koje su spremni podnijeti na putu do uspjeha, ali i nesigurnost umjetnika u kvalitetu onoga što stvaraju te precjenjivanje vlastite darovitosti i potrebu za potvrdom vrsnoće svoga djela, većinu čega on obrađuje i u ovome romanu.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Bez utjehe za protagonista i pripovjedača u prvome licu jednine ima slavnoga pijanista Rydera koji dolazi u neimenovani i nelocirani grad (na osnovi imena likova pretpostavljeno srednjoeuropski), gdje je pozvan održati glasovirski recital, ali i govor koji bi, kako organizatori smatraju, pripomogao dokinuću apatije u koju je taj grad prije stanovitoga vremena zapao. Baš kao i mjesto radnje, i vrijeme radnje ostaje nedefinirano, a na osnovi deskriptivnih dionica (i nekorištenja tehnoloških pomagala poput mobitela ili interneta, koji bi likovima olakšali postupanje u nekim u romanu opisanim događajima) moglo bi se raditi o prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Dakle, nedefiniranost mjesta i vremena radnje već sugeriraju fluidnost, nejasnoću, nesigurnost, a što se poslije ispostavlja osnovnim obilježjima ovoga romana.

Glavnome će se junaku tijekom cijelog boravka u tom gradu događati neočekivane i neobične, često čak i nelogične stvari, susretat će niz čudnih, ekscentričnih osoba, šetajući gradom često će zalutati i neprestano će ga sprečavati u ispunjavanju obveza. Primjerice prva osoba s kojom će pri dolasku u grad stupiti u kontakt – ostarjeli nosač prtljage u hotelu – zamolit će ga za pomoć kako bi popravio odnos s kćeri, s kojom ne komunicira već dulje vrijeme. Ryder pristaje, a nakon što starčevu kćer upozna, ona se prema njemu odnosi kao da su u braku – on to nakon stanovita vremena i prihvaća, iako se pri njihovu prvom susretu čini da je Ryder uopće ne poznaje. Iako su, dakle, oni u braku, pa čak imaju i dijete osnovnoškolske dobi, Ryder nije u stanju u tom gradu pronaći njezin stan, a u hotelskome nosaču prtljage on ne prepoznaje vlastitog punca. Budući da Ryder pripovijeda u prvome licu, izostanak elaboracije tih nelogičnosti potencira čitateljevo čuđenje, a sličnih brojnih nelogičnosti, koje ostaju nekomentirane i neobjašnjene, prepun je 620 stranica dug roman.

Riječ je zapravo o radikalizaciji tzv. nepouzdanog pripovjedača – stvarnost romana nije odraz materijalne stvarnosti, već pripovjedačeva subjektivnoga doživljaja – kako neprestano putuje i održava koncerte diljem svijeta, Ryder je otuđen od supruge i sina te ih percipira kao strance i u njima ne prepoznaje članove uže obitelji. Također, smatrajući sebe velikom pijanističkom zvijezdom, svoga punca doživljava (i pripovijedanjem dočarava) kao obožavatelja koji mu se ne obraća u svojstvu suprugina oca, već s obzirom na svoju i njegovu društvenu ulogu. Tako pripovjedačevo subjektivno doživljavanje drugih ljudi postaje objektivnom stvarnošću fikcijskoga teksta, jer ona je posredovana iz njegove perspektive.

Iako rabi realistički postupak, Ishiguro nekonvencionalnim korištenjem strukturnih elemenata unosi dodatnu začudnost; roman je npr. prepun neočekivano dugih (4–5 stranica) monologa prepunih digresija i ponavljanja već rečenoga kojima likovi destruiraju dijaloge i onemogućuju komunikaciju, pa ona postaje jednosmjernom, a pogubnost otuđenosti među ljudima temeljna je poruka romana.

Doslovce svatko s kim on stupi u kontakt Rydera zasipa svojim, u beskrajno duge solilokvije uobličenim molbama i zahtjevima. Ryder ih sve odreda bespogovorno prihvaća i trudi se molbe uslišiti, ali ga to odvraća od njegovih obveza. Takvi su autorski postupci subverzivni, u smislu iznevjerivanja očekivanja i destrukcije narativnoga tijeka, čime autor uspješno (i namjerno) postiže rastuću čitateljevu frustriranost, potaknutu protagonistovom labilnošću i nevoljkošću da se odupre zahtjevima okoline (a radi očuvanja svoga zvjezdanog statusa). Osim što takva junakova ravnodušnost priziva Camusova Mersaulta i rukopis čini baštinikom romana apsurda, pripovjedni svijet Bez utjehe umnogome je kafkijanski. Poput Kafke u Preobražaju, Ishiguro detaljno opisuje svakodnevicu kao čitatelju iskustveno poznatu zbilju, u koju zatim, sve češće, prodire neobično. To neobično pak ni pripovjedač ni ostali likovi ne komentiraju, niti mu se čude, niti pokušavaju objasniti – čudne se stvari prihvaćaju kao normalne, a na čitatelju ostaje interpretirati ih, u svoj njihovoj metaforičnosti i simbolizmu.

Bez utjehe je intelektualno vrlo poticajan roman, podložan različitim tumačenjima; roman je to namjerno ispunjen brojnim retardacijama i pažljivo osmišljenim suvišcima i balastima, koji od čitatelja iziskuje veliku koncentraciju i strpljivost, ali i nagrađuje brojnim epizodama snažnog komičnog naboja; ispunjen je nesvakidašnjim prizorima i događajima, galerijom ekscentričnih i dugo pamtljivih likova, ali i porukama o pogubnosti otuđenja te upozorenjem o nemogućnosti spasa posvemašnjim bijegom od stvarnosti u područje mašte i umjetnosti.