Propovijed kroz likovnost

U izdanju Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Stanko Špoljarić predstavio je jednog u nizu svećenika koji su svoju vjeru propovijedali ne samo putem molitve i dijaloga s Bogom i vjernicima, već putem umjetničkog djelovanja u svrhu produbljivanja osobne vjere, ali i promicanja temeljnih vrednota Evanđelja.

 Rođen 1938. u Sarajevu, Petar Perica Vidić nakon studija filozofije i teologije 1962. počinje raditi u atelijeru akademskog slikara Gabrijela Jurkića, jednog od najvažnijih slikara u Bosni i Hercegovini, nakon čega radi u atelijeru akademskog slikara profesora Stane Kregara u Ljubljani, da bi 1966. upisao grafički odjel u klasi profesora Maxa Melchera na  Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

Izd. OMH u Sarajevu i Akademije nauka i umjetnosti BiH, 2013.

Stanko Špoljarić kronološki nas vodi kroz opus i stvaralaštvo nadarenoga svećenika, koji ponajviše putem motiva krajolika izražava svoje teološko razumijevanje prirode. Vidićev razvoj pratimo od samih početaka zasnovanih na realističnom prikazu bez velikih otklona od klasične tradicije, što je ponajviše vidljivo u Autoportretu iz 1966, kojim i započinje Vidićeva monografija. Opusom dominiraju mrtve prirode, florealni oblici i ponajviše pejzaži koje na početku karakterizira vrlo smiren i suzdržan tonalitet lišen suvišnih detalja. Umjetnik propituje smisao krajolika oblikujući njegovu pojavu ovisno o raspoloženju. Tako pejzaži u pastelu variraju od sjetnih atmosferičnih kompozicija prigušena tonaliteta sve do dinamičkih ritmičkih kretanja s naglašenim koloritom. Vidić postupno uvodi snažniji kolorit u zimski krajolik na osnovi doživljaja sunca. Nadahnjujući se koloritom cvijeća on prenosi žive boje u krajolik gradeći intenzivno plavo more, snažno zelenilo drveća te ritmičnost crveno-bijelih kućica i smeđega tonaliteta planina. Cvijeće postupno gubi strogu strukturu koju je imalo na samu početku te se raspršuje po platnu vladajući prostorom naglašenim koloritom. Sredinom 90-ih godina objektivnost prenošenja boja iz prirode na platno nestaje te slike mistične modrine dominiraju opusom. Jarke čiste osnovne boje vladaju prikazom, dok dominantna plava boja – boja meditacije – čini krajolik područjem kontemplacije, spokoja i mirnoće. Boje i oblici postaju izraz kršćanskih vrijednosti, što se očituje i u nazivima poput Prema vječnosti, Ritam duše i Smisao života. U tim kompozicijama Vidić spojem motiva cvijeća i stabala oblikuje simbolički prikaz molitve ili čak krila anđela ostvarujući pritom komunikaciju sa Svevišnjim i izražavajući predanost Bogu. Otkloni od realnog prikaza krajolika u službi su ilustriranja puta ka sakralnosti kroz dominantne spiralno izdužene oblike stabala koji teže prema nebu te prikaze sunca poput aureole.

Dok je u tehnici uljnoga pastela Vidić ostvario najekspresivnija i najdinamičnija djela poput Kovitlac I i Plavo stablo, početkom 21. stoljeća u tehnici akrilika na platnu počinju dominirati debele crne linije unoseći dramatičnost prikaza i čineći osnovu kompozicije. Naglašenom crnom linijom umjetnik se koristi i u tehnici uljnoga pastela stvarajući raster ritmičnih oblika. Poslije crna boja nestaje iz krajolika, prepuštajući veću ulogu sekundarnim bojama poput zelene i ružičaste, čime se reflektira promjena raspoloženja i ističe ljepota interpretirana kroz Vidićevu viziju energije kojom zrače prostori prirode.

Djela na granici apstrakcije Rumeno nebo, Radost življenja i Žuta staza povezuje naglašena vertikala sazdana od raznih boja i oblika koja teži prema nebu kao iskaz božanskog udivljenja koje je osnovna misao Vidićeva slikarstva. Ponovno uvođenje dominantne crne boje ovaj put ima drukčiju funkciju u reinterpretaciji ranijih iskustava – ona oblikuje križ koji dominira kolorističkom kompozicijom čineći od nje kolorističku pozadinu koju postupno zamjenjuje bjelina, dok se šarenilo boja koncentrira oko sjecišta križa.

Stanko Špoljarić monografiju darovitog ekspresionističkog svećenika Petra Perice Vidića završava interpretacijom vitraja za crkvu Sv. Ante na Bistriku opisujući pet polja s uprizorenjima vatre, oblaka, vode i plodina te prikaza sveca s rukama uzdignutim prema nebu,  kao vrijedan prinos modernoj sakralnoj umjetnosti. Svećenik koji bojom oblikuje misli i vlastiti duhovni izričaj stvorio je svijet kolorističkih krajolika kojim izražava nadu i vjeru u bolju i sretniju budućnost.