Prešućen hrvatski prinos

Godina 1925. – kada je art déco zaveo svijet, naslov je izložbe otvorene u pariškom muzeju Cité de l’architecture et du patrimoine. Nizom tematskih segmenata prati se razvoj art décoa u različitim aspektima kulture i svakodnevnoga života – u Francuskoj i diljem svijeta. Sam je prostor održavanja manifestacije znakovit – riječ je o palači Chaillot, koja je bila sagrađena upravo zbog Međunarodne izložbe, održane 1937, također važne za razmatranje ovoga stila.

Tri četvrtine izložbe, na kojoj je prikazano više od 450 predmeta uz brojna tekstualna pojašnjenja i opširne legende, odnosi se na fenomen art décoa. Prikladno ga je odrediti kao sinkretistički stil, fenomen, jer on se ne definira tek nizom stilskih odrednica i karakteristika, već se mnogo šire i složenije poima kao stil života, duh vremena. Žarište art décoa bila je Francuska, stoga je početni dio izložbe posvećen događanjima u toj zemlji. Veoma pedagoški, već na početku posjetitelja dočekuje objašnjenje kako se stil (1919–1940) nastavlja na art nouveau (1890–1914), određuju ga jednostavne i pročišćene geometrijske forme, virtuozna tehnička savršenost, bujnost, ali i svojevrsni egocentrizam.

Paul Landowski, Krist Otkupitelj, maketa skulpture postavljene iznad Rio de Janeira, 1924–1931.

Od igle do aviona, predočavaju se potom raznorodni aspekti – likovne umjetnosti, dizajn, arhitektura, moda. Naglasak je dan na oslobođenje žene, koja reže kosu, odijeva se kao dječak, uživa u sportovima i zanimanjima što su dotad bili rezervirana za muškarce. Pa tako primjerice postaje avijatičarka. Izloženi su modeli aviona, automobila, a čitava je vitrina ispunjena figuricama koji su resile prednji dio automobila. Luksuz i mondenost bili su dovedeni do savršenstva te su pripadnici najviših slojeva društva u njima uživali od kraja Prvoga sve do početka Drugoga svjetskog rata. S druge pak strane razvijana je i jeftinija stanogradnja, kao i uređivanje velikih parkovnih površina. Formira se urbana kultura, tržište preplavljuju proizvodi masovne potrošnje.

Svi plešu u brzim ritmovima jazza, čija je jedna od ikona bila plesačica Josephine Baker. Uz nju u francuski svijet medija, kazališta i sedme umjetnosti ulazi sve više nebjelačkih umjetnika. U toj panorami vremena, u kojoj se ističu lude dvadesete, izmjenjuju se slike Lolite Lempicke, reklame, divlji ples Bakerice, elegantne oprave slavnih kreatora i modnih kuća, kao što su Chanel i Poiret, fotografije butika, komadi pokućstva koje potpisuju autori poput Henrija Sauvagea, skulptura Sviračica lutnje braće Jana et Joëla Martela... Pariz je (još jednom) potvrđen kao središte svijeta, a brojni se strani umjetnici nastanjuju u četvrti Montparnasse. Zanimanje za egzotične, „primitivne“ kulture kulminira Kolonijalnom izložbom u Parizu 1931.

Kao uspjelija dionica izložbe izdvaja se tema trajekta. On povezuje Europu s drugim kontinentima te sam po sebi, s vanjskim i unutarnjim uređenjem, čistim i dinamičnim linijama, opremom koja je, u kabinama prve klase i dvoranama za balove, uključivala skupocjen, pomno dizajniran namještaj i likovna djela, utjelovljuje ideju optimizma, prepuštanja pokretu, raznim aspektima uživanja. On je simbol vremena i njegovih težnja, što je razvidno na rekonstrukcijama prostorija, crtežima na kojima defiliraju uređene dame i gospoda, plakatima te filmovima.  

Tek je u predzadnjem i manjem segmentu, prije onoga posvećena djeci, igračkama i slikovnicama, rekonstruirana izložba iz 1925, na kojoj se zapravo rodio art déco. Međunarodna izložba dekorativnih umjetnosti (Exposition Internationale des Arts décoratifs et industriels modernes) u Parizu afirmirala je stil, čije je ime skovano po njoj, ali i Pariz, to jest Francusku kao ishodište njezina nastanka i širenja po ostatku svijeta. Akcentuira se cijelo središte Pariza kao mjesto spektakla, rezervirano nacionalnim predstavljanjima, kao i predstavljanju pojedinih gradova i pokrajina.  

Priređivači izložbe iscrpljuju se u zavođenju posjetitelja blještavilom predmeta, da bi u ključnom dijelu izgubili nit. Postavljaju makete glavnih izložbenih zgrada, nacrte, donose publikacije i dokumente iz vremena, uspostavljaju donekle poveznicu sa samim gradom, ukazuju u kojoj je mjeri izložba upila impulse ritma pariškoga života te kako se tijekom svoga vremena reflektirala na Pariz. Valja ipak napomenuti da je arhitektura ponajbolje predstavljena zahvaljujući bogatim prinosima kolekcija Francuskoga instituta arhitekture. Izostaje pak ikakva (veoma bitna!) veza sa skulpturom, koja je fragmentarno razbacana u prethodnom dijelu izložbe.

Ne uočava se struktura pogleda i stava autora prema glavnoj manifestaciji, koja bi trebala biti tema izložbe, no u zbrkanom i nerazrađenom postavu to doista nije razvidno. A čak nije ni u bogatom katalogu, čiji brojni tekstualni prilozi ne daju bitne iskorake u sagledavanju perioda u odnosu na prethodne projekte. Spomenimo tek izložbu i popratni katalog Art deco 1910–1939, Victoria & Albert Museum, London, 2003. Čak je i na razini cjeline poveznica prema prostoru Trocadéroa ostala neiskorištena i propuštena prilika. 

Referirajući se, dakle, na izložbu 1925, dominantnoj podtemi Art déco u Francuskoj, pridružuju i Art déco u svijetu. No ni u izložbenom ni u kataloškom dijelu ne posežu za nacionalnim predstavljanjima, koja bi bila polazišta, eventualno razrađena u sagledavanje situacije na terenu. Na izložbi predstavljaju nekoliko gradova, recimo tu su Šangaj, Chicago, Casablanca, Rio de Janeiro i Beograd, dok se u tekstovima govori i šire o državama. Zašto ovdje nisu zastupljene, recimo, Belgija i Litva, koje su imale znatnu tradiciju art décoa?

Treba li se Hrvatska, nakon velike problematske izložbe Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, održane 2011. u Muzeju za umjetnost i obrt, treba osjećati nepravedno zapostavljenom? Treba, i to ne samo zbog činjenice da nije izabrana, već zbog načina na koji je prešućen prinos hrvatskih umjetnika i arhitekata na izložbi i u katalogu. Katalog zagrebačke izložbe naveden je doduše u bibliografiji, no ne vidi se nikakav trag u tekstovima. U tekstu Art déco u Srbiji Milana Prosena i Bojane Popović, kao potvrda čvrstih veza Francuske i Srbije, navodi se krivo imenovan beogradski spomenik Za Francusku. Spomenik se točno naziva Zahvalnost Francuskoj i djelo je Ivana Meštrovića, jedinog umjetnika u ovom katalogu koji je zaslužio da mu se (krivo!) navede ime rada, a da on ostane nespomenut! Meštrović je, nota bene, bio dobitnik Grand prixa za arhitekturu, za crkvu Gospe od Anđela u Cavtatu. I autor je paradigmatskih Indijanaca u Chicagu, no ni u tom segmentu nije uključen, kao što je Paul Landowski sa slavnim monumentalnim spomenikom Krista Otkupitelja predstavljen u dijelu o Rio de Janeiru.

Autori teksta konstatiraju da su na izložbi 1925. u Paviljonu Kraljevine SHS dominirali slovenski i hrvatski umjetnici, no o njima spomena nema. Zašto se nije predstavio paviljon Kraljevine SHS i potom recepcija stila na razini države, nego se umjesto toga afirmira Beograd kao „mali Pariz“? A u tom malom Parizu, recimo, tumače Prosen i Popovićeva, dekorativno zidno slikarstvo razvija se polazeći od srednjovjekovne tradicije. Dok se u Hrvatskoj, podsjetimo, razvijalo posredovanjem Joze Kljakovića, koji se školovao upravo u Parizu, kod francuskog umjetnika Marcela Lenoira. 

Da grupi stručnjaka predvođenih Emmanuelom Bréonom i Philippeom Rivoirardom mnoge stvari nisu bitne ni jasne, potvrđuje izostavljanje Bauhausa, talijanskoga racionalizma, kao i preskakanje prinosa bečke secesije, Otta Wagnera, to jest zadržavanje na najpovršnijim konstatacijama u vezi s posljednjim. Možemo nabrajati još imena i cjelina koje smo trebali vidjeti, a nismo. Umjesto toga vidjeli smo zavodljivu scenografiju, jednu u nizu koje Grad svjetla nudi u ovo doba godine.