Pogled na đakovački književni krug

U novoobjavljenoj knjizi Što je naše od starine Mirko Ćurić (književni kritičar i povjesničar, pjesnik i prozaist) obrađuje najvažnije književne i prosvjetno-kulturne djelatnike 18. i 19. stoljeća, koji su životom i djelovanjem vezani uz grad Đakovo (Ivan Grličić, Đuro Sertić, Juraj Tordinac, J. J. Strossmayer, Janko Tombor, Luka Botić, Đuro Kovačević, Nikola Tordinac), a uz iznimku Strossmayera i donekle Botića svi su ostali slabije proučeni i neiščitani. Znanstvenim i stručnim prinosima iz slavonske tematike Ćurić se učestalo bavio u svojim prethodnim trima knjigama: Strategije sjećanja i zaborava, kritike i književni ogledi, MH Đakovo, 2001. (nagrađena nagradom Julije Benešić); Umijeće čitanja, kritike i ogledi, Đakovo, 2005. i Đakovo, romansirani gradopis, Đakovo/Osijek, 2008, a pored toga prinos proučavanju zavičajne baštine pružio je i kao priređivač izabranih djela Janka Tombora, Ilije Okrugića, Jurja i Nikole Tordinca, Adama Rajzla, Grge Martića, izdanja Strossmayerovih prigodnica.

Ćurićeva nova knjiga ispravno je naslutila, a potom i potvrdila, da su podaci i prosudbe o starijim đakovačkim književnicima u našoj historiografiji uglavnom prepisivane i ponavljane, a u manjoj mjeri znanstveno nadopunjavane iščitavanjem cjeline njihova opusa i temeljitim pregledom njihove književne recepcije. Iz tog razloga Ćurićeva knjiga iznova se vraća svim dostupnim tiskanim i rukopisnim izvorima te im u primjeni suvremene književnoteorijske aparature pronalazi iscrpna interpretativna i kritička sagledavanja.

Izd. DHK, Osijek, 2013.

U prvom radu razmatra se važna uloga Ivana Grličića, najranijega đakovačkog pisca na hrvatskom jeziku nakon oslobođenja Slavonije od Turskog Carstva te se analizira njegovo katehetsko-prosvjetiteljsko djelo Put nebeski, Venecija, 1707. U tom djelu, uz zadatke didaktično-katehetske funkcije, Ćurić pronalazi i bitne karakteristike kojima je pisac realizirao umjetnički individualizirani retorički pristup čitateljskoj percepciji. Ujedno autor obrazlaže na koji način to djelo, slijedeći jezikoslovnu tradiciju Bartola Kašića, razvija hrvatski jezični izražaj i leksik na štokavskoj ikavici. Drugi rad bavi se novom interpretacijom stilske manire koju je ostvario pisac, đakovački profesor i kanonik Đuro Sertić u svojem pasionskom spjevu Muka Gospodina našega Isukersta iz 1791. i 1807, a složenom u 372 distiha. Njegov spjev stavlja se u komparativne odnose prema drugim pasionskim plačevima slavonske provenijencije te se ističu elementi srodnosti, ali i njegove posebnosti. U trećem poglavlju detaljno se prikazuje pjesnička djelatnost najpoznatijega slavonskoga ilirskog i romantičarskog pjesnika, Strossmayerova tajnika – Jurja Tordinca. Također Ćurić korigira pojedine ranije filološke netočne sudove o njemu i pruža uvid u cjeloviti pjesnikov opus, raspršen po periodici (Danici ilirskoj i Glasniku biskupija bosanske i sriemske). U studiji o Strossmayeru u žarištu Ćurićeva znanstvenog istraživanja nalazi se lik Strossmayera, ali ovog puta promatrana u ulozi književnika, putopisca i esejista. U pojedinim Strossmayerovim ogledima autor uočava spoj oblikotvorne književne izražajnosti, semantičke duhovitosti, ali i prosvjetiteljsku notu iz koje potom izrasta biskupovo pružanje širega vizionarskog kulturnog nacionalnog programa. Kao stalni sudionik i urednik zbornika radova vezana uz Strossmayerove dane u Đakovu, Mirko Ćurić pokazuje detaljno poznavanje starije i novije znanstvene literature o Strossmayeru, pa njegova studija donosi komentar i kritički presjek kroz dosadašnju znanstvenu recepciju Strossmayerova života i rada. U petom eseju, potaknut Barčevom krilaticom „Veličina malenih“, Ćurić skreće pozornost na zapostavljenoga đakovačkog romantičarskog pisca Janka Tombora, koji je pisao na hrvatskom i slovačkom jeziku, a djelovao u teškim prilikama Bachova apsolutizma. Tombor je pao u zaborav ponajviše iz razloga što su mu djela tek djelomično tiskana, a uglavnom su raštrkana po periodici ili ostala neobjavljena i zagubljena. U analizi pjesama Ćurić dovodi Tombora u kontekst utjecaja hrvatskih romantičarskih pjesnika (Vraz, Šenoa, Preradović), a potom pruža paralele s mogućim europskim uzorima, te pored poezije raščlanjuje i sistematizira njegov prozni opus – historičke pripovijesti. Unutar đakovačkoga književnog kruga prikazan je i Splićanin Luka Botić, koji je u kasnijoj fazi života stvarao u Đakovu. U Ćurićevu književno-povijesnom radu ima najviše elemenata esejističkog, čak ironijskog diskursa, što osobito dolazi do izražaja u Ćurićevu duhovitom osvrtu na labilne kritičke sudove o Botiću, koji su se formirali više pod utjecajem raznih političkih opcija negoli filološke faktografije. Iako smatra da je Botićevo djelo bliže mediteranskom negoli slavonskom regionalnom tipu kroatistike, Ćurić ga promatra kao nezaobilazni dio kulturološke odrednice đakovačkoga romantizma kao i važnog žarišta đakovačke književne kritike unutar koje se dotiče djelatnosti Rittiga, Pavića, Cepelića, J. Kovačevića, Vl. Kulundžića, S. Petranovića... Prateći dalju vremensku kroniku đakovačkoga književnog kruga Ćurić prikazuje književnu djelatnost zaboravljenoga postromantičarskog pjesnika i osječko-đakovačkog odvjetnika Đure Kovačevića, koji također pripada književnom krugu oko biskupa Strossmayera. U tekstu se prvi put opširno razlaže njegov do danas nesagledan pjesnički opus iz 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća, temeljen pretežito na angažiranom rodoljubnim poetskom modelu ranijeg ilirizma i hrvatskog preporoda.

Pregled starijega đakovačkog književnog kruga Ćurić završava s djelatnošću Nikole Tordinca, kao važnog preteče i poticatelja etnografskih i folklorističkih istraživanja. U piščevu opusu autor sagledava udjel narodne baštine kao prototekst Tordinčeva proznog protorealističkog pisanja.

Knjigom koja spaja istraživački pogled književnoga povjesničara, književnog kritičara i jezičnog stručnjaka sa širim faktografskim okvirima iz područja društveno-političke građe Mirko Ćurić ostvario je uvjerljiv književni i širi kulturološki uvid, posebice u zlatno đakovačko kulturno (a i gospodarsko) Strossmayerovo doba, kad veliki mecena i biskup „stvara od provincijskog gradića svojevrsnu hrvatsku Firencu“ i pozitivno potiče sveopću kulturnu (graditeljsku, glazbenu, likovnu, povijesnoumjetničku), među ostalim i književnu djelatnost đakovačkoga književnog kruga. Revalorizirajući regionalno u kontekstu nacionalne povijesti književnosti, ali i propitkujući europske srodnosti i utjecaje, autor pruža nov teoretski i povijesni pogled na poluzaboravljene pisce i njihove poetike. Ćurić se novom knjigom pokazuje kao temeljit književni istraživač, upućen u relevantnu literaturu domaće i inozemne kroatistike, dok su posebna vrijednost knjige njegova istraživanja arhiva i periodike, koja su urodila novim spoznajama o književnim tekstovima i cjelini uvida u  đakovački književni krug.