Papa Franjo i „punoljetni svijet“

Papa Franjo je, nedvojbeno, postao planetarna pojava. Mediji ga prate u stopu i smještaju na najistaknutija mjesta. Dobio je laskavu titulu osoba godine 2013. Djeca mi kažu da je prvi čovjek Crkve česta tema razgovora među mladima.

A što potpisani može reći o tome, s obzirom da je u ovom časopisu pratio njegov izbor i prve korake u novoj ulozi. Podsjećam: tada sam kao glavnu zadaću koja se nameće novom papi istaknuo odgovor na pitanje zašto danas ići u crkvu. (Ovdje „ići u crkvu“ podrazumijeva sveukupnost vjere u kršćanskoga Boga i sve posljedice koje iz toga proizlaze za onoga koji vjeruje.)

Što o tome mislim danas, već duboko u prvoj godini pontifikata pape Franje? Je li Crkva pod njegovim vodstvom u međuvremenu učinila ili makar naznačila iskorak poradi kojega bi se čovjek današnjeg vremena „obratio i vjerovao Evanđelju“?

U pokušaju odgovora na to pitanje poslužit ću se usporedbom dvaju istupa: Sv. Pavla na atenskom Areopagu i jednim nedavnim činom pape Franje na prozoru palače u Vatikanu.

Pavla, „apostola pogana“, put je posve logično doveo u središte poganstva, na atenski Areopag, gdje je okupljenima navješćivao Radosnu vijest. Tom prigodom, uspoređujući blizinu kršćanskoga Boga čovjeku u odnosu na njihove bogove koji borave u „rukotvorinama“, izrekao je i onu veličanstvenu rečenicu: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo…“ Sve je nekako išlo dok nije progovorio o uskrsnuću. Tada „jedni se stadoše rugati“, a drugi, našim žargonom rečeno, pomisliše: malo morgen. Pavao je doživio neuspjeh.

Papa Franjo nedavno je pred okupljenim mnoštvom na Trgu Svetog Petra izveo svojevrsni performans. Ustvrdivši da današnji svijet boluje od bolesti srca, pokazao je kutiju s tabletama protiv te bolesti. Potom je izvadio iz nje krunicu – svako njezino zrnce jedna je tableta.

I Pavao i papa obraćali su se poganima svoga vremena: Pavao izravno, a papa posredovanjem medija. Pavao je, znamo, doživio neuspjeh, jer nije našao prikladan način kojim bi posredovao Istinu onima koji do nje još nisu došli. A kakav će rezultat polučiti papa Franjo? Ne znam, ali ipak se pitam: je li krunica najbolji medij koji će ovaj „punoljetni svijet“ (D. Bonhoefer) dovesti do „unutarnjeg čuda“ (A. Harnack), odnosno koji će dovesti do obraćenja suvremenih pogana?

Ne znam, ali sumnjam. Krunica (koju mnogi i u Crkvi doživljavaju kao sredstvo „mehaničke pobožnosti“ koju prakticira uglavnom jedna dobna i spolna skupina – starije žene) završava molitvom koja o svijetu govori kao o „suznoj dolini“ u kojoj „tugujemo i plačemo“. A čovjek ovoga „punoljetnog svijeta“ jednostavno ne misli tako. On voli ovaj svijet. Neovisno o tome bio kršćanin ili ne. Stoga krunica ne samo da neće obratiti, odnosno izliječiti srce suvremenih pogana, nego neće spriječiti ni osipanje koje se događa u Crkvi. Suvremenim „poganima“, ali i kršćanima, potreban je novi govor ili kako bi, još poprilično prije Koncila, rekao možda najveći katolički teolog 20. stoljeća Pierre Teilhard de Chardin naglasivši da treba pokušati „da se govor na Areopagu napiše novim riječima, koje će raspršiti nemir današnjega kršćanina koji ljubi svijet“.

Papa Franjo čini velika djela. Svojim životom i djelovanjem on postavlja standarde ispod kojih više neće moći ići nijedan Petrov nasljednik. To je dragocjeno za Crkvu i za ljude koji joj pripadaju. No možda je to ipak nedostatno da bi se korjenito odgovorilo na pitanje: zašto danas vjerovati, zašto „ići u Crkvu“? Do „unutarnjeg čuda“ kod novog čovjeka, u svijetu koji Bog neprestano obnavlja, može se doći samo „novom evangelizacijom“. Njezina osnovna zadaća treba biti „dinamizacija kristologije“ (G. Crepsy).