O besmrtnosti i humanosti

Pored brojčano najzastupljenijih ekranizacija superherojskih stripova izdavačkih kuća Marvel i DC, zasad i dalje brojniji od priča o najezdama zombija, vampiri su (anti)junaci koji trenutno u holivudskom filmu i na američkoj televiziji bilježe komercijalno najbolje rezultate i najveće gledanosti. Nažalost, za razliku od celuloidnih superherojskih pustolovina te filmskih i televizijskih storija o pretvaranju ljudi u „hodajuće mrtvace“, vampiri u kvalitativnom smislu i na filmu i na televiziji zasad prolaze dosta slabije. Najvažniji razlog tomu krije se u činjenici da autorske pristupe vampirskoj tematici zacijelo i pod strogim producentskim nadzorima diktiraju tržišno najuspješniji, ali kvalitativno u najboljem slučaju mediokritetski i naglašeno komercijalizirani projekti poput filmske franšize Sumrak i televizijskih serijala Okus krvi i Vampirski dnevnici, dakle benigna i mahom nezanimljiva, tinejdžerskoj publici namijenjena, produkcijski ušminkana i bezidejna ostvarenja. U takvu kontekstu čak i kada se teme vampirizma prihvate ambiciozniji filmaši izraženih osobnih pristupa i art-usmjerenja poput Tima Burtona (Sjene tame) i Neila Jordana (Byzantium), rezultati su u najboljem slučaju tek korektna i ni po čemu osobitu pamtljiva ostvarenja. U recentnom valu filmskoga vampirizma jedini su uspjeli nadvisiti osrednjost Šveđanin Tomas Alfredson nagrađivanim remek-djelom Neka uđe onaj pravi, kojeg je vrlo uspjeli prepravak pod naslovom Pustite me unutra realizirao Njujorčanin Matt Reeves, te kultni autor Jim Jarmusch, čija se dojmljiva egzistencijalna romantična drama s elementima horora Samo ljubavnici preživljavaju pojavila i na domaćem kinorepertoaru.

Tilda Swinton i Tom Hiddleston

Oni koji u kino uđu očekujući tek još jedan izvedbom pomaknutiji i autorski obojeniji film o vampirizmu itekako će se iznenaditi, jer okorjelom neovisnjaku Jarmuschu pridržavanje žanrovskih konvencija nije ni u primisli. Posve suprotno, u njegovu zasad posljednjem filmu kojim se u potpunosti vratio u redateljsku top-formu, vrlo labavi žanrovski okviri samo su nužan provizorij za stvaranje priče kroz koju će na očekivano suptilan, sjajno režiran, vrlo estetiziran, sugestivno atmosferičan, razorno emotivan i vizualno dojmljiv način progovoriti primarno o istinskoj humanosti, umjetnosti, ljubavi i ljepoti života. Štoviše, za Jarmuscha su upravo vrhunska umjetnost i znanost, ljubav i međuljudska privrženost te težnja savršenstvu i nepristajanje na kompromise ono što definira pravu humanost. U tom su smislu njegovi vampiri znakovitih imena Eve (eterično androgina i gotovo nestvarna Tilda Swinton koja je uvijek pravi dobitak za svaki film) i Adam (odličan Tom Hiddleston znan kao Loki iz serijala Thor) najhumanija bića u svijetu kojim se kreću, premda formalno već stoljećima nisu ljudi. Oni su oboje iskonske umjetničke duše, ona strastvena čitateljica koja na noćna putovanja svijetom nosi kovčege ispunjene knjigama, a on rezignirani skladatelj kojeg u stanje depresije i suicidalna raspoloženja dovodi svijest o uzaludnosti stvaranja prekrasne glazbe, jer tu glazbu više nema tko slušati. Eve i Adam ljude zovu zombijima, jer su neživi unatoč formalnoj živosti, a neživi su jer su izgubili senzibilitet za vrhunsku umjetnost i znanost, koje ne znaju ni prepoznati, a kamoli na primjeren način osjetiti i doživjeti.

Tijekom čitavog filma Jarmusch na svakom koraku nehajno, baš poput velikodušnog umjetnika ili altruističnog znanstvenika, nerijetko i s osloncem na crni humor, odaje počast vrhunskim umjetnicima i genijalnim znanstvenicima, od engleskog pjesnika i dramatičara Christophera Marlowea (John Hurt) koji je i sam vampir te koji žali što je svog Hamleta i druga djela prepustio takvu nedarovitom diletantu kakav je bio William Shakespeare, preko Oscara Wildea, Edgara Allana Poea i Franza Kafke, baš kao i Nikole Tesle i Alberta Einsteina, do Bustera Keatona, Nicholasa Raya i Joea Strummera.

Za Eve i Adama oni su pravi ljudi, a ne zombiji, a takvima su ih učinile upravo krajnje i beskompromisne predanosti umjetničkom i znanstvenom stvaralaštvu. Eve i Adam znaju latinske nazive svih biljnih i životinjskih vrsta, a ti nazivi u njihovim izgovorima zvuče kao poezija, identično citatima poezije i proze kojima se međusobno svako malo časte. Eve živi u Tangeru, gdje joj zdravu krv sve teže nabavlja Marlowe, a Adam u opustjelom Detroitu, u kojem mu krv u bolnici nabavlja doktor Watson (!), pri čemu on za svakoga posjeta bolnici izabire druga, ali znakovita imena poput doktora Fausta i Strangelovea. Konzumiranje krvi, otmjeno i u čašicama nalik uživanju u najfinijem piću, za Eve, Adama i njezinu sestru Avu, koja će u sve unijeti pomutnju, ritual je usporediv s narkomanskom ovisnošću, nešto što oboje rade u najmanjoj mogućoj mjeri i koliko im je nužno za „preživljavanje“. Oni su ljubavnici iz naslova koji će preživjeti, dijelom zato što će Adam u prekrasnoj pjesmi mlade pjevačice u Tangeru prepoznati iskonsku umjetnost i samim tim razlog za život, a dijelom zato što će zajedno s Evom mladi ljubavni par pretvoriti u vampire slične sebi. Umjetnost, znanost i ljubav, to su vrijednosti kojima treba(mo) pristupati strastveno, koje nas čine besmrtnima i zbog kojih vrijedi živjeti, vječno ili tek jedan ljudski vijek.