Nužnost očuvanja tradicije

Sadašnji nam događaji, oni koje upravo zatičemo i kojima svjedočimo, moraju po prirodi stvari biti najvažniji. Naprosto zato jer upravo njih živimo i o njima, odnosno o našem odnosu prema njima, neposredno ovisi (barem do neke mjere) i svaki budući razvoj događaja. Naglašavam potrebu takvoga stava osobito pred fenomenima čija je prošlost daleko značajnija od one recentne i nama suvremene. Na stranu djelovanje nostalgije koja svaku prošlost boji izrazitijim bojama, činjenica jest kako ćemo od tradicije Salona Ullrich/Galerije Ulrich – nakon historiografskoga uvida u njenu problematiku – neizostavno izdvojiti prvu polovicu stoljeća kao najznačajniji period u čitavom njegovu/njezinu trajanju, točnije razdoblje od osnivanja 1910. do 1948. kada taj izložbeni i prodajni prostor postaje dijelom Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske, poznatije kao LIKUM.

Posljednja izložba u Galeriji Ulrich otvorena je uz svijeće jer je galeriji isljučena struja

Tada se je, dakle, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, odigrala transformacija – kako se to neutralnom sintagmom kaže – u skladu s novonastalim društveno-političkim uvjetima. Privatno je vlasništvo nacionalizacijom prešlo u društveno (državno), salon je postao – doduše, s velikim vremenskim pomakom – galerija jer je, valjda, sam naziv „salon“ oslikavao tradiciju građanskoga okupljanja i domaćeg ozračja, dok je galerija označila službeniji karakter institucije (a prezime Ullrich, pak, počelo se pisati s jednim „l“ – Ulrich – zašto, ne znam, mogu samo nagađati je li kome i zašto zasmetalo, ako je već ostalo tuđinsko „ch“).

I sada, krajem 2013, 104 godine nakon što je staklarski obrtnik i poduzetnik Antun Ullrich otvorio vrata svoga Salona i 65 godina nakon osnivanja LIKUM-a (što također nije nimalo zanemariva povijest), treba li definitivno pisati rekvijem za, u najmanju ruku, te, u gradsko tkivo urasle institucije i postojane znakove zagrebačke i hrvatske kulture? Ako je suditi po saznanju da je LIKUM pred stečajem (blokada računa), po netom održanom otvorenju LIKUM-ovih generacija uz svjetlost svijeća (HEP je zbog dugova isključio struju), napokon i po govoru kojim se nazočnima obratila Dijana Trošelj, upraviteljica LIKUM-a, 18. prosinca, završivši ga riječima: „Dobrodošli u naš mrak…“, onda se čini kako je odgovor, nažalost, potvrdan, sudbina im neumitna.

Ili možda ipak netko, netko tko je u mogućnosti odlučivati, shvati kako u ova, marketingom tako presudno obilježena vremena, potencijal koji posjeduju brendovi Galerija Ulrich i LIKUM ne treba odbaciti!? Da je to potencijal koji se može iskoristiti i zbog kojega vrijedi okrenuti list za novi početak. Koješta se reprogramira, pa zašto to ne bi mogla biti i ova cehovsko-kulturna ustanova (u razloge dugovanja ne mogu ulaziti) s dobrim planom za očuvanje tradicije, ali i za uklanjanje svega što ometa zdravo poslovanje? Neke odlike zadrugarstva ne bismo trebali prezreti. Tim više što ovogodišnje aktivnosti pokazuju povećanu živost: čak 25 izložaba, suradnja s Akademijom likovnih umjetnosti, napose Odjelom mozaika, daleko veći broj posjetitelja, međunarodna suradnja itd.

Vratimo se, međutim, povijesti kako bismo što jasnije osvijestili tradiciju koju spominjemo. Kada je riječ o spoznajama vezanim za sam Salon Ullrich, osobita je i nezaobilazna zasluga istraživanja koje je provela muzeologinja Žarka Vujić, objelodanivši ga u monografiji Salon Ullrich o stotoj obljetnici (u izdanju Art magazina Kontura, 2010). Tako u knjizi saznajemo kako su zapravo postojala dva salona koja su poslovala pod istim nazivom; prvi je bio na adresi Ilica 54 od 1909. do 1927.i pokrenuo ga je već spomenuti Antun Ullrich, dok je drugi vodio njegov sin Edo Ullrich od 1926. do 1948. na adresi Ilica 40 gdje je dočekao i aktualne događaje koji su povod ovome napisu. Knjiga Žarke Vujić krunski je dokaz iznimne važnosti koju je Salon odigrao na počecima hrvatske moderne umjetnosti; gotovo da nema imena iole važnijega umjetnika između dva svjetska rata koji nije izlagao u Salonu (da, kod Ullricha je Kraljević održao jedinu izložbu za života, kao i onu, toliko isticanu, posthumnu, krajem 1913), a kad tome pridodamo organizaciju Proljetnog salona, u to doba najvažnije skupne izložbe u nas, postaje jasno koliko je važna uloga našega salona u povijesti hrvatske likovne umjetnosti. Ali i više od toga – njegovo postojanje kulturološki je moment koji smješta Zagreb i na europsku pozornicu na kojoj slične privatne inicijative također presudno pridonose društvenom životu umjetnosti i identitetu zajednice u kojoj su prisutne. Naime, tema umjetničkih salona iznimno je široka jer dodiruje i vlasnike i umjetnike i publiku te aktivnosti koje su se u njima odvijale – izlaganja i različite oblike prezentiranja i prodaje, ali i povijesne i društvene okolnosti u kojima se sve to događalo. U međuvremenu, načini izlaganja, pogotovo kada je riječ o onima izvan ustanova koje su osnovali gradovi, županije ili država, modificirali su se i danas već bitno i definitivno promijenili.

S druge pak strane, povijest LIKUM-a tek čeka svog istraživača koji će nas upoznati s ulogom te zadruge koja je također imala svoje uspone (imala je svoju ljevaonicu, odavno ugašenu; pokrenute se bile – doduše vrlo kratka vijeka – istoimene novine, uspostavila je tzv. „uličnu galeriju“) i padove; u sklopu koje je nakon tri desetljeća obnovljena izložbena galerija (zaslugom Ivana Viteza, poznatog ilustratora, tada direktora LIKUM-a i u vrijeme Ariane Kralj, prve kustosice Galerije), pa se i danas u zadruzi nalazi otprilike četiristotinjak članova.

Dakako, uspoređujući ta dva dijela povijesne naracije, moramo se prisjetiti kako je dugo vremena jedina alternativa Salonu, u počecima njegova djelovanja, bio veliki (za našu sredinu) Umjetnički paviljon. Od početaka LIKUM-a naovamo, pak, galerije su postupno postajale u sve većoj mjeri posvudašnja pojava, poput gljiva poslije kiše, tako da izdvojenu poziciju nije više bilo lako steći. Pored toga, došlo je i do negativne selekcije izlagača koji su u prodajnim salonima nudili svoje radove, što je s vremenom odbilo relevantnije autore snažnije osobnosti. Produkcija primijenjene umjetnosti i dizajna također nije zadržala razinu koju je svojedobno imala. No dosta o lošoj upravljačkoj politici. Ne može se reći da dobrih izložaba nije bilo i u nedavnoj prošlosti Galerije Ulrich, ali one su se utopile u mnoštvu svakojakih. I zato, a nakon svega iznesenog, ne bi trebalo odmahnuti rukom i reći kako LIKUM, odnosno njegovi članovi drugo nisu ni zaslužili jer nisu dovoljno kvalitetni, nego kako bi upravo zbog cjeline iskazanog vrijedilo iznaći modus za novu transformaciju. Hoće li do nje doći, teško je odgovoriti u trenutku kada se voditeljica galerije Natalija Kladić Lumezi pita: „28. prosinca zadnji je dan izložbe Likumove generacije; tu je zatim nesređeni fundus s brojnim umjetninama – kamo s njima?“, dok se, nasuprot tome, čuju glasovi kako u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport postoji volja za nastavak života galerije i Zadruge.