Lucidna adaptacija Krleže

Godine 1981. Georgij Paro adaptira Krležin roman Banket u Blitvi. Krleža u razgovoru s Parom na Gvozdu podupire tu scensku adaptaciju, a zatim i predstavu koju Paro režira u HNK-u u Zagrebu, posljednju nastalu za Krležina života, veličanstveno uprizorenje.

Godine 2013. na izmaku, u trenutku obilježavanja 120. godišnjice Krležina rođenja, Aplauz teatar iz Zagreba, u suradnji s Udrugom Hierostati i LLInkt! plesnim projektom odlučuje prikazati reduciranu, minijaturnu inačicu Krležina romana, zasnovanu na trima okosnicama, na arhetipskoj situaciji dvojica muškarca–jedna žena, ili homo politicus–poeta ludens–homo eroticus: Barutanski–Nielsen–Karin. Angažiranje redatelja Mladena Vukića, autora uspješne predstave Latinovicz, povratak (premijerno izvedene 7. veljače 2012), vuče usporednice s ulogama Slavka Jurage, tad Kyrialesa, i Tomislava Martića, tad Baločanskoga, i kostimografkinje Irene Sušac, te poveznicu s likovnim djelima, u latinovićevskom slučaju sa slikom Josipa Seissela Pafama iz 1922, a u blitvanskom s dizajnerskom adaptacijom Jadrana Bobana zastrašujuće reklame mladića s kravatom i tekstom „Sjajno brije sapun Blitva, po njem klizi svaka britva“, što je provodnim motivom i prve varijante, koncertne izvedbe, viđene 16. studenoga 2013. u Noći kazališta u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak u Zagrebu, ali i varijante druge predstave Banket blitvanski, viđene na drugoj premijeri u Histrionskom domu u Zagrebu 16. prosinca, poveznice s ceduljicom Burjanskoga na zidu Krležina imaginarija: „A na tome zgužvanom požutjelom papiriću, danas već sasvim izblijedjelom, bilo je ljudskom krvlju napisano: ‘Burjanski svima! Ovo je naša posljednja noć, bog nam se smiluj, nas mu...’“

Tomislav Martić i Slavko Juraga / Snimio Marko Juraga

Vukićeva lucidna adaptacija realizira se u koncertnoj inačici u čitanje i govorenje za stolom papirića svijesti pretvorenih u kazališne knjige kao rekvizite „kutije olovnih slova“ doktora Nielsena i „crnoga okvira“ što ga nasuprotnim od umjetničkoga svjetonazorom „vojničke čizme“ proizvodi pukovnik Barutanski te u „grančicu zimzelena“ što je na scenu donosi generalica Michelson. Komentari intimnosti i povijesti ostvaruju se glasovima Radio Blitve: Anje Đurinović, Dubravke Lelas, Adriane Šnajder, Ane Vučak i Ane Marije Žužul. U izvedbi na histrionskoj pozornici svjetonazori se iz Krležina romana šire u crnoj, razlomljenoj kutiji obrubljenoj odbačenim sjedalicama teatrabilnih sastanaka, a glasovi djevojaka pretvaraju se u zbor nalik onomu grčke tragedije, u konkretizacije kretanja povijesnih i ljudskih strahota (scenski pokret Anje Đurinović).

U Vukićevoj inteligentnoj režiji (pomoćnica Mirta Jurilj) naznačen imaginarni zemljovid dobiva konture groba i grobnice obavijene jedva vidljivim animiranim slikama, filmovima i videozapisima prošlosti i sadašnjosti što se vrte u moždanim vijugama protagonista, antagonista i statista na sceni povijesti u koroti totalitarizama, uspostavljajući svevremeni svemir diktatura i političkih okvira, univerzalni kôd naslanjajući i na dugotrajni nastanak romana Banket u Blitvi u trima knjigama, od 1935. do 1964, s aluzijom na pojave totalitarizma u nizu država.

Glumci u predstavi slijede Krležinu i adaptatorsku liniju. Izvrstan, glasovno i govorno slojevit i točan, sugestivan i glumački impozantan Slavko Juraga kao Barutanski ulogu gradi na prepletanju melankolične varijacije na političku temu i suigranja simboličnom vizijom europske političke stvarnosti u intimnoj drami, dosljedno, glasom, stasom, promjenom suigrača i pozicije na pozornici, ostvarujući snažnu konkretizaciju egzistencijalne zadanosti. Gotovo mefistofelovskim glumačkim preobrazbama pretvara Krležin theatrum mundi u mikrosvemir promjenâ povijesne, političke, imaginarne, intimne i javne sfere, koordinirajući Na rubu pameti i Zastave.

Tomislav Martić kao doktor Nielsen gotovo faustovski gradi ulogu na brzopoteznoj govornoj konkretizaciji Neke vrste prologa ili sentimentalne varijacije o blitvinskom pitanju kroz vjekove u kojoj je označen povijesni sindrom Blitve te glumačkim otvaranjem Otvorenoga pisma doktora Nielsena pukovniku Barutanskom. U rubnoj poziciji manirističkoga izdajice (Benito Oliva) Martić spaja atmosferu Kraljeva sa samoubilačkim impulsima nesretnih umjetnika, boraca nazbilj.

Neuspjeli atentat na Nielsena, Larsenov nokturno, Valse de mort, Kod Dominika, Trijumf Rajevskoga javljaju se asocijativno u slušanju dijaloga Barutanski–Nielsen, da bi se predstava uvišeslojavala pogledom na blitvansko: I melankolija može da provali iz čovjeka kao lava i na generalicu Michelson, u izvrsnoj, snažnoj, margaretski domišljenoj ulozi mlade Anice Kovačević. Do političke i moralne katarze ne dolazi, ali dolazi do udubljenja dramaturških niti i gropova sa smrtonosnim sukobima i teškim situacijama, u spoju krhotina Nad odrom Barutanskog i Rekvijema za Karinu.

Dok Nielsen izgovara kako „nam preostaje: kutija olovnih slova [...] u obranu svog ljudskog ponosa“, pitamo se što se dogodilo s „milijun i po blitvanskih opanaka“ i zašto predstavu vodi Barutanski.

Iz koje perspektive gledamo predstavu?

U predstavi naizgled nema blitvanskoga Prologa s kazališnom metaforom srednjovjekovne igre. Ali postoji uvećana crna konstrukcija teatra lutaka, na kojoj sjede i stoje glumci. Naizgled nema ni „predstave u predstavi“, kad se na sceni blatvijskoga narodnoga kazališta izvode Lutke, s prizorima iz „cijeloga maloga čovječanstva“. Marionetska kratica romana s pozivom na pučki teatar ovdje je svedena na histrionsko crno ruho i mlade glumice pokrivene kazališnim ruhom smrti, istrošenim vojnim kaputima. Je li prikazana Blitva ludnica, blato ili pozornica? Ili „samo“ ljubav i smrt bližnjih?

Predstava „otkriva što je sve još uvijek živo, a trebalo je umrijeti (i nikako da umre) i još uvijek određuje suvremene estetske, ideološke, ekonomske i realpolitičke sfere“.