Kolaboracijski sindrom i sazrijevanje

Zbog trajno uzavrela francuskoga unutarnjeg političkog sukobljavanja i uspostave partitokracije, odnosno oligokracije, i Prva i Druga i Treća i Četvrta Francuska Republika perpetuirano su manifestirale slabosti parlamentarne demokracije uz narušavanje političkog jedinstva, nacionalne sigurnosti i obrambene snage francuske države (samogeneriranje političkih elita, otuđenost Parlamenta od volje naroda, nepostojanje stabilnog i učinkovitog središta nacionalne političke moći, ideološko rezoniranje na račun nacionalnog, rasplinjavanje nacionalnoga konsenzusa, pojava i zabrana radikalnih političkih organizacija...). U prva dva slučaja to je završilo uspostavom Carstva koja su oba u konačnici rezultirala invazijama stranih vojski u samo srce francuskoga teritorija. Četvrta Republika politički je kolabirala u Alžirskoj krizi 1958. Prije toga, i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, partitokratska Treća Republika doživjela je potpuni vojni slom – s tom razlikom što se u rujnu 1914. u istočnom pojasu samoga Pariza, u zadnjoj liniji obrane, dogodilo „čudo na Marni“, zahvaljujući nacionalnom jedinstvu stanovništva i strateškom manevru generala Gallienija na istočnom krilu obrambene linije.

Nakon naci-fašističke okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu, kolaboracionistički višijevski režim – kojemu se nisu priklonili samo desno orijentirani političari i birači, nego i pojedini bivši komunisti i socijalisti – apsurdno se pozivajući na nacionalne vrijednosti i predvođen francuskim vojnim herojem iz Prvoga svjetskog rata, reducirao je francuski teritorij do mjere da je Osovini prepustio francuski glavni grad, dopustio aneksiju i drastične ustupke na graničnom području prema Njemačkoj kao i prema Italiji (trokut Menton/Nica–Grenoble–Toulon), a smjestio se u Vichyju, gradu toplica u brdima Središnjeg masiva iz kojega je upravljao francuskim prinosom njemačkim vojnim djelovanjima i njemačkoj ratnoj privredi u materijalnim i ljudskim resursima.

Pozvavši Francuze na borbu za nacionalnu slobodu, general Charles de Gaulle artikulirao je glas slomljene i ponižene francuske nacije. Snagom svoje osobnosti i odlučnošću da brani Francusku od svega, svakoga i pod svaku cijenu, postao je neupitni vođa Snaga Slobodne Francuske (Forces Françaises Libres) – od 1943. i ukupne Francuske oslobodilačke vojske (Armée française de la Libération) – kao i Francuskog odbora za nacionalno oslobođenje (Comité français de Libération nationale) od kojega će biti formirana Privremena vlada Francuske Republike tri dana prije iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944.

Od početka sudjelujući u političkim i vojnim planiranjima Saveznika – bez obzira na njihove otvorene nesimpatije prema njegovu nepokolebljivu zastupanju francuskih interesa, ali i na njihovo neuvažavanje Francuske kao okupirane i kolaboracionističke zemlje koja bi htjela imati statust saveznika – general De Gaulle do kraja rata postigao je ne samo oslobođenje svoje zemlje nego osigurao znatan francuski prilog u savezničkim vojnim operacijama u Africi i u Europi, sudjelovanje francuskih snaga (iznutra i izvana) u oslobođenju Pariza, spriječio je američko-britansku okupacijsku upravu u Francuskoj, osigurao francuski potpis na Njemačkom dokumentu o predaji u francuskom kraljevskom gradu Reimsu i u Berlinu u svibnju 1945. kao i formiranje francuske okupacijske zone u poraženoj Njemačkoj.

Charles de Gaulle po oslobođenju Pariza 1944. ušao je u Notre-Dâme i poveo Te Deum

O značenju De Gaulleove osobnosti za sudbinu francuske nacije ne govori samo historiografska istina, nego i duhovni uvid u De Gaulleovu vjeru u Francusku. Po oslobođenju Pariza u kolovozu 1944. De Gaulle se prvo uputio u Notre-Dâme. Kako dokumentiraju filmske i radijske snimke toga događaja, unatoč snajperskoj vatri sa zvonika Katedrale – koju su otvorile pristalice kolaboracionističkog režima (les Vichyssois), a na nju uzvratili osloboditelji Pariza – posve miran De Gaulle ušao je u crkvu i poveo Te Deum zajedno s francuskim narodom, koji se dostojanstveno podigao na noge usred dima i pucnjave koji su ispunjavali prostor. Uostalom, iako uz savezničku pomoć, Francuska je oslobođena ponajprije ujedinjenim snagama francuskog naroda. Među njima je snaga komunističkih odreda (Francs-tireurs et partisans) činila važan dio, ali je oslobođenje Francuske stiglo pod zastavom Slobodne Francuske, koja je na središnjem bijelom polju nosila Lorenski križ.

Iz slobodnoga Pariza, s gradske vijećnice, general De Gaulle je zapadnim Saveznicima – koje je tijekom rata dobro upoznao – odmah uputio pitanje koje nama Hrvatima upravo danas, zbog nedavnih povijesnih događaja, zvuči strahovito poznato i prisno: 

„Zašto biste željeli da mi prikrivamo osjećaj koji nas sve obuzima, (nas) koji smo ovdje, na svome, u uspravnom (gradu) koji je oslobođen i koji je to znao učiniti vlastitim snagama. Ne! Mi ne skrivamo taj osjećaj dubok i svet. Postoje trenuci koji nadilaze svaki od naših jadnih života.“

Ipak, hrvatsko povijesno iskustvo Drugoga svjetskog rata bilo je znatno dramatičnije i rastrganije od francuskoga: ne samo zbog višestruke vanjske i unutarnje agresije na hrvatsko stanovništvo i teritorij (osovinska okupacija u sprezi s kolaboracionizmom, krvavi četnički/velikosrpski pohodi), nego u prvom redu zato što se hrvatska nacionalna borba nije vodila u nedvosmislenom okviru slobodne nacionalne države, između slobode i totalitarizma kao u Francuskoj, već između dvaju totalitarizama od kojih je desni prikrivao svoju prirodu iza cilja ostvarenja nacionalne države, a lijevi iza okupljanja svih nacionalnih antifašističkih snaga. Kako sam već prije zaključila, politička artikulacija demokratske antifašističke opcije, koja bi se bez dvoumljenja upustila u nacionalni oružani otpor, tada se nije ostvarila zbog različitih povijesnih unutrašnjih uvjetovanosti, kao i zbog vanjskoga pritiska licemjerne projugoslavenske politike zapadnih zemalja. Glas slobodne hrvatske nacije u svojoj punoj snazi artikulirat će se tek u ratu za hrvatsku nezavisnost 1991–1995/8. godine. Tada je nacionalno suprotstavljanje srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku predvodio, a nacionalnu neslomljivost pred neprijateljskim vanjskim politikama predstavljao predsjednik Franjo Tuđman.

O višijevskoj Francuskoj – koju su prezreli mnogi njezini građani zbog zla ili sramote koje su im nanijeli oni koji su uzurpirali francusko ime – Irène Némirovsky u romanu Francuska suita ogorčeno je napisala:

„Bože moj! Što mi je učinila ova zemlja? Budući da me odbacila, razmatrajmo je hladnokrvno, gledajmo je kako gubi svoju čast i svoj život.“

No Francuska je progovorila živim glasom i povratila svoju čast kroz osobu generala Charlesa de Gaullea. On je pokazao da između nacionalne časti i nacionalnoga zajedništva ne smije postojati raskorak, da su za život nacije i u dobru i u zlu obje te stvari i ideal i nužda. Praćenjem njegova razmišljanja i djelovanja često možemo naići na bliskost s hrvatskim povijesnim iskustvom. Zbog spoznajne, intelektualne i političke zaostalosti hrvatske političke scene i, nakon stoljeća nadnacionalnih izgubljenosti, zbog slabe artikuliranosti nacionalne politike vrijedi iznijeti De Gaulleove riječi, nevjerojatno prikladne i poučne za povijesno apsurdnu, jedva promijenjenu hrvatsku političku situaciju:

„Zasigurno, mi Francuzi različiti smo u svakom pogledu. Mi smo to po svojim idejama, svojim profesijama, svojim regijama. Mi smo to po svojoj prirodi, koja nas je učinila sklonima kritici i individualistima. Mi smo to, nažalost, kao posljedica nesreća koje su nas snašle i koje su nas ranile i suprotstavile jedne drugima. Ali, osim nekolicine onih bijednih i nedostojnih koje će Država podvrgnuti pravdi, velika većina nas bili smo i jesmo iskreni Francuzi. Istina je da su se mnogi mogli prevariti u jednom ili drugom trenutku (…) Ja se ipak pitam tko nikad nije počinio pogrešku? Istina je da su neki mogli podleći iluziji ili obeshrabrenju kada su katastrofa i obmana preplavile našu zemlju (…) Ali što? Francusku čine svi Francuzi. Njoj trebaju, pod prijetnjom propadanja, srca, duh, ruke svih njezinih sinova i svih njezinih kćeri, njoj treba njihovo jedinstvo“, ali ne ono proklamirano „da bi ga se u isto vrijeme kompromitiralo svađama, pogrdama i sektašenjem. Francuzi, na svakome je od vas…“

Te riječi eksplicitno iznose upravo ono što je pedesetak godina poslije u Hrvatskoj bilo sadržano u Tuđmanovoj ideji hrvatske pomirbe. Iako spas domovine nije mogao počivati „nigdje drugdje nego na strani oružja slobode“ i iako je protagoniste francuskog kolaboracionističkog režima prezreo, general De Gaulle razumio je i oprostio priklanjanje višijevskoj Francuskoj ne samo običnim građanima i poslovnim ljudima nego i velikom broju državnih dužnosnika, ne samo iz političkog nego i represivnog i vojnog sustava. Ako se imalo na umu budućnost i dobro francuskog naroda kao i interes francuske države, nacija nije smjela i dalje stradati i slabjeti svoju snagu u unutarnacionalnom krvoproliću, sukobljavanju i suprotnostima. Možemo ovdje reći da je fenomen kolaboracije u Drugom svjetskom ratu bio odveć složena povijesna pojava da bi se tako golem broj ljudi olako mogao isključiti iz života europskih nacija. Unatoč tomu, denacifikacija i defašizacija u poslijeratnom su razdoblju bile nužne, ali su vrlo različito provedene u različitim europskim državama, što je ostalo posebno problematično kod onih zemalja koje nisu prošle kroz te procese, a ubrajaju se u utemeljiteljice takvih režima.

Francuska je nakon rata svakako provela denacifikaciju svoje politike i društva, ali je zbog nacionalnog životnog prioriteta francuska država, ne samo na kraju rata nego i dugo nakon njega, u određenoj mjeri ipak susprezala i pravosudnu i javnu difamaciju kolaboracionističkog držanja Francuza, pripisujući ga nelegitimnom, i time nerepublikanskom, višijevskom režimu. Do te mjere da je tek osamdesetih godina počela kritičnije sagledavati francusku ulogu u Holokaustu, a mediji pretresati biografije visokih francuskih dužnosnika, njihove višijevske „epizode“ te njihovu i posthumnu odanost maršalu Pétainu. Najpoznatiji su primjeri francuskoga predsjednika, socijalističkog pravdoljupca janusovskoga profila, Françoisa Mitteranda (kojega su i Hrvati imali priliku „upoznati“ tijekom agresije na Hrvatsku) te visokoga policijskog dužnosnika u francuskom Alžiru, poslije šefa pariške policije, Mauricea Papona, koji je bio suodgovoran za sustavnu primjenu mučenja nacističkoga tipa u Alžirskom ratu (1954–1962), kao i za krvavo policijsko gušenje arapskih prosvjeda na pariškom mostu Saint-Michel 1961.

Kao znamen poštivanja života izgubljenih zbog nacističkog terora danas su na različitim objektima u Francuskoj (stambenim zgradama, školama...) uočljive memorijalne ploče s podacima o policijskim racijama i popisima imena deportirane židovske djece i odraslih, a na mnogim lokacijama bivših logora postavljeni su spomenici (npr. u neposrednoj blizini Eiffelova tornja – bivši Vélodrome d’Hiver). U literaturi o sudbini Židova u Francuskoj navode se deportacijski ili koncentracijski logori u blizini Pariza (Drancy, Compiègne u Pikardiji) kao i na teritoriju francuske neokupirane zone pokraj Toulousea (Noé, Récébédou), Marseillea (Les Milles) i po različitim regijama Pireneja (Rivesaltes, Saint-Cyprien, Le Vernet, Gurs).

Vlada generala De Gaullea već 9. kolovoza 1944. izdaje naredbu kojom oslobađanje francuskoga teritorija mora biti neposredno praćeno ponovnim uspostavljanjem „republikanske legalnosti“, čime su poništeni svi zakoni i odredbe višijevske Francuske kao, istina, legalni, ali nelegitimni jer ih je proglasio „de facto autoritet“ koji je Francuskoj „nametnut uz pomoć prisutnosti neprijatelja“.

De Gaulle je ustrajavao na neodgodivoj i žurnoj ponovnoj uspostavi legalnih republikanskih institucija umjesto improviziranih privremenih, koje su bile nužne neposredno po završetku ratnih operacija. Također, ubrzo su imenovani i regionalni povjerenici (commissaires de la République) sa svrhom svođenja na minimum provođenja lokalne pravde ili uzimanja pravde u ruke skupina i pojedinaca.

Epizode samovoljnoga provođenja pravde i izljeva osvete ipak nisu mogle biti posve spriječene. Kao usporedna vlast na teritorijima koje su držali pod kontrolom komunisti u Pokretu otpora provodili su svoju pravdu. Također, neposredno nakon oslobođenja, u Darcyju su pripadnici pokreta otpora i žrtve nacizma zatočili nekoliko tisuća istaknutih kolaboracionista, muškaraca i žena, i osvećivali se „istom mjerom“. Te su se pojave posebice izrazile nakon vijesti o tome što se zaista događalo u nacističkim logorima, a trajale su dok se nije za njih saznalo na višoj razini te je logor preuzela francuska žandarmerija. Formirano je i povjerenstvo Ministarstva unutarnjih poslova kako bi se osigurala zakonita provedba svih uhićenja, pritvaranja, istraga i suđenja. Novi izljevi bijesa i nekontroliranog uzimanja pravde u svoje ruke na lokalnim razinama dogodili su se nakon povratka deportiranih Francuza iz njemačkih logora u travnju i svibnju 1945.

         Nastavak u sljedećem broju Vijenca