Kazališni globus - svijet

Moskva – I u Rusiji, kao i drugdje u svijetu, božićna kazališna sezona protječe u znaku Orašara i komercijalnih obiteljskih predstava. No u Moskvi je odmah nakon Nove godine kreativna apstinencija prekinuta projektom Tri dana u paklu Pavela Prijažka, pisca za kojega tvrde da je za ruski jezik i dramaturgiju napravio ono što i Beckett prije pola stoljeća za englesku i francusku. Produkcije koje je realizirao u paru s redateljem Dmitrijem Volkostrelovim (a to im je već osma suradnja u posljednje četiri godine) donijele su duh inventivnosti i svježine na ruske scene. Prijažko je sklon eksperimentu, a Tri dana u paklu zaključak su njegove trilogije kojoj su prethodile drame Slobodan sam i Ljuta djevojka. Posljednja drama u trilogiji nema dijaloga, sastoji se od naizgled banalnih, repetitivnih izjava. Svega devedeset gledatelja podijeljeno je u tri šatora i svaki gleda/sluša svoju predstavu, 28 glasova koji pričaju o svakodnevici, ništa što bi izgledalo poput dramskog materijala. No drama je ubojita osuda suvremenoga materijalističkog života punog trivijalnosti, a predstava u Kazalištu nacija izazovna je kazališna instalacija, snažna i inventivna.

London – Vrijeme Božića, barem u Velikoj Britaniji, nije isključivo vrijeme prigodnih obiteljskih programa. Kazaišni London je, neposredno uoči Božića, doživio šok kad se urušio strop u poznatom vestendskom kazalištu Apollo za vrijeme izvedbe. Sedmero gledatelja pritom je ozljeđeno, a pokrenule su se rasprave o tome treba li se upustiti u velika preuređivanja starih kazališta koja, čini se, više nisu sigurna. A onda se nekoliko dana poslije u National Theatreu dogodila prilično neočekivana premijera, posebno za ovo doba godine. Izrazito politički angažirana produkcija Protestna pjesma po tekstu mladoga Tima Pricea, monolog u izvedbi Rhysa Ifansa, pogodila je London i podsjetila kako je funkcija teatra da provocira, istražuje i progovara o konfliktnoj stvarnosti. Drama beskućnika koji se slučajno našao u demonstracijama koje su potresle London zimi 2011. poligon je za kritiku suvremenoga društva, socijalne nepravde i političkog licemjera u kojem živi suvremeni Zapad. U režiji Polly Findlay Protesna pjesma pokazala se kao neočekivan i angažiran kazališni božićni dar publici.

New York – S pravim panegiricima dočekana je premijera drame Noć uživo Conora McPhersona u Atlantic Theater Company. Riječ je o često iskorištavanu modelu kad se na američku scenu uveze londonska produkcija, ovaj put riječ je o predstavi poznatoga londonskog kazališta Donmar Warehouse, koja onda dobije status premijere. Poznati irski pisac sam je i režirao svoju dramu, grupni portret petero vrlo nesavršenih ljudi koji su od svoga života napravili kaos. Njihovi pokušaji da se fizički povežu izvor su povremeno slapstick, a ponekad horor-situacija, pa komad vješto kombinira karakteristike komedije, ali i psihološke drame. Sitcom ovdje prerasta u tragediju, da bi se opet vratio komičnom, a McPherson se pokazuje virtuozom poigravanja žanrovima u iznimnoj predstavi.

Skopje – Nova zgrada Makedonskoga narodnog teatra svečano je otvorena spektakularnom premijerom Vječne kuće Jordana Plevneša, u režiji Dejana Projkovskog.

Dugogodišnji projekt izgradnje nove zgrade tako je uspješno završen, a svečani događaj okupio je kompletan državni i kulturni vrh te brojne međunarodne goste. Svečanih govora nije bilo, mjesta je te večeri na sceni bilo samo za kazališnu umjetnost. Novo kazalište izgrađeno je na mjestu starog, opremljeno je najmodernijom tehnologijom i ima dvije scene, veliku sa 724 mjesta i malu s 213 sjedala.