Izvoditi kako je zamislio skladatelj

Nikša Bareza, jedan od trojice hrvatskih dirigenata doajena istoga naraštaja, već trideset pet godina djeluje i kod kuće i u inozemstvu. Njegova inozemna karijera bogata je raznovrsnim izvedbama i iskustvima, koja prenosi i na naše ansamble, operne i orkestralne, vodeći se imperativom što vjernije izvedbe i prenošenja autorskih zamisli skladatelja koje tumači. Zanimljivo istraživačko tumačenje glazbenih djela najbliže autorovu stvaralačkom činu jedan je od povoda razgovoru s maestrom Barezom.

Proveli ste niz godina u inozemstvu na raznim umjetničkim, dirigentskim dužnostima, ali istovremeno radili ste i doma. Što biste posebno izdvojili u svom umjetničkom životu?

U procesu moga rada i umjetničkog razvoja postojao je donekle nesvjestan imperativ – zahtjevnost poziva i svladavanje tih zahtjeva. O čemu je riječ? Za vrijeme studija kod dr. Scherchena došlo je do rasprave o preferencijama dirigenata prema nekim skladateljima ili stilovima. Scherchen je prekinuo taj razgovor vrlo oštro. Konstatirao je da je dirigentski poziv zvanje koje treba u potpunosti poznavati. Činilo mi se to logičnim, no realizacija tog zahtjeva stvarno bez kompromisa tek se s vremenom pokazala u svoj složenosti i težini. Za mene je to bio trajni work in progress. Nikada nisam imao mnogo smisla za vanjske efekte svoga zvanja. Boravio sam često u Salzburgu. Užasavale su me fotografije raznih dirigenata u pozama reklame za svečane ljetne igre, koje sa stvarnim izrazom i funkcijom u služenju dovođenja u život jednog djela nisu imale nikakve veze. Dakle čitav rad služio mi je prije svega za razvoj i put prema što dubljem poznavanju skladatelja u punom smislu te riječi. U prvim dirigentskim koracima nailazio sam na razne oznake, primjedbe raznih dirigenata, često kontradiktorne za isto mjesto u partituri. Očajno se tražila snimka djela za informaciju. Snimke vrlo često zbunjuju. Proizvoljne su pa i površne. Bilo mi je jasno da to nije put za upoznavanje jednog djela. Da se mora naći izravan put skladatelju i njegovu svijetu. Odlazio sam često prije svojih pokusa na pokuse drugih dirigenata i raznih orkestara i kritički konfrontirao s onim što se nalazilo u partituri. Bili su to Karajan, Suitner, Mravinskij, Harnoncourt, Matačić. U tom smislu taj rad, iako mukotrpan, bio je plodonosan. Pa sada doživljavam rezultate takva rada u potpunoj identifikaciji sa skladateljem, oslobođen „dodatnih informacija“.

Snimio Mirko Cvjetko

Što držite najvećim uspjehom u svojoj međunarodnoj karijeri?

Dva su događaja ostavila u meni duboki trag. Prvi je rad na realizaciji Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga u Grazu. Prvi put je ORF, austrijska radiotelevizija, snimila čitav Prsten uz vrlo pozitivan odjek, posebno za glazbeni dio izvedbe. Bilo je to od 1987–1990. Neposredno prije toga dodijeljeno mi je i austrijsko državljanstvo, a malo poslije toga i najveća nagrada za zasluge u glazbenoj umjetnosti Johann Josef Fux. Sve to u teškoj i zahtjevnoj Austriji. Snimka tog Prstena prodana je poslije i u Japan. Pamtim detalj o tome. Primio sam pismo gospodina iz Japana koji je pisao da je prolazeći mimo trgovine čuo ulomak iz Prstena koji ga se duboko dojmio. Ušao je u dućan i pitao za ime dirigenta. Vidjevši moje ime, odlučio je da mi o tom događaju napiše nekoliko riječi. Drugi je događaj moj debi u milanskoj Scali s Wagnerovim Parsifalom. Bio je to fantastičan dan, predstava je počela u 15 sati. Osjećao sam se kao u transu. Ovacije na kraju predstave vratile su me u stvarnost. Delegacija orkestra otišla je glazbenom direktoru Riccardu Mutiju sa željom da me što češće vide na pultu.

A što u domaćoj?

U Zagrebu izdvajam izvedbu djela Ive Maleca Victor Hugo – Jedan protiv svih. Grandiozno djelo, ali i osjetljivo zbog političkih i etičkih poruka koje je Hugo slao. Osjetljivo, također, jer je to bilo vrijeme oko Hrvatskog proljeća. No prošlo je sve u redu i s velikim uspjehom. Gostovali smo s tim djelom i na Splitskom ljetu.

Od internacionalnog repertoara izdvojio bih Monteverdijev ciklus na Splitskom ljetu te jednu od mojih prvih premijera u HNK-u Zagreb, s Vladimir Ruždjakom kao režiserom i Golaudom u operi Pelleas i Melisanda Claudea Debussyja.

Što je bilo najteže u izgradnji međunarodne karijere?

Najteže je doći do Imena. Takozvanog Imena. Istina, meni je bila važnija kvaliteta od imena, ali priznajem, ja se nisam oko toga mnogo trudio, a ni moje agenture usprkos velikim uspjesima nisu u tom smislu bile osobito ažurne. Nekoliko primjera: moj debi u milanskoj Scali. U državnoj operi u Münchenu, usprkos teškim uvjetima, dogodila se iznimna izvedba Verdijeva Don Carlosa. U opširnoj kritici uspoređivali su me s Carlosom Kleiberom. Poslao sam to svojoj agenturi. Bila je to neke vrste senzacija. Rezultat nula. Ne znam ima li nešto istine i u tvrdnji Lovre Matačića, koji mi je rekao: „Nikša, kada budeš vani, vidjet ćeš koliko onaj ić na kraju imena smeta.“ Ja nemam ić, ali istoga smo podrijetla. Najoštriji kritičar u Italiji Paolo Isotta pisao je u milanskom Corriere della sera da konstatira, ali ne može razumjeti raskorak između mojih vrhunskih dirigentskih kvaliteta i razmjerno ne tako velike poznatosti u svijetu. Bilo je to uoči Wagnerove Walküre u Scali. Još jedan od mojih velikih uspjeha. Citirat ću u posljednju kritiku u listopadu 2013. u Mexico Cityju za izvedbu Wagnerova Ukletog Holandeza: „Večer najviših umjetničkih kvaliteta koje je Meksiko doživio u posljednjem stoljeću.“ Sve je to s oduševljenjem konstatirano, ali... Ove godine dobio sam doduše nagradu Hrvatskoga glumišta za premijeru Wagnerova Lohengrina. Tri vrlo uspješna koncerta s izvanrednim orkestrom HRT-a nisu u tisku bili ni najavljeni ni spomenuti jednom riječju. A izvodili smo skladatelje koji su imali svoje godišnjice – Bersu, Brittena, Wagnera! U velikom Festspielhausu u Salzburgu u posljednjih sam dvadeset godina dirigirao 25 koncerata s pet različitih orkestara.

Vaša karijera ipak je bogatija djelovanjem u inozemstvu?

Dok u dirigentu živi znatiželja za sve što se oko njega događa, dok ima otvorene oči i uši, dotle ima smisla baviti se ovim poslom. Dok u njemu živi, rekao bih iskreno, gotovo djetinje veselje, do tada ima smisla i obvezu baviti se svojim zvanjem. Slično mišljenje imao je i Lovro Matačić. Ja sam 35 godina u inozemstvu i dakako imam otvoren pristup svemu što se događa, ali i vrlo važnim arhivima i bibliotekama u Berlinu, Beču, Milanu, Leipzigu i drugdje. Ondje mogu potražiti odgovore na moja pitanja i moje sumnje. To je velika prednost. Partiture sa zabilješkama i štrihovima Puccinija, Verdija, Wagnera, Mahlera... Ulazak u njihove radionice bio je za mene tada, kao i danas, velika inspiracija. Antonino Voto u Scali prenosio nam je svoja iskustva u radi s Toscaninijem, čiji je bio asistent. A Toscanini je radio s Verdijem i Puccinijem. Imao sam prilikom priprema za rad na Prstenu Nibelunga jako dobar odnos s Wagnerovom obitelji. Približili su mi Wagnera čovjeka, a to mi je bilo osobito važno, da bih razumio čitav taj kompleksni proces u njemu, iz kojega je proizašao misterij njegova djela. Mnoštvo zanimljivih detalja iz života Richarda Straussa dobio sam od njegova unuka dr. Christiana Straussa. Dakle, stalno zanimanje i znatiželja.

Završila je Verdijeva i Wagnerova godina. Obojica tih velikana bila su u velikoj mjeri dio vaše izvođačke prakse. Iako ste ostvarili niz pamtljivih realizacija Verdijevih opera, dali ste u Zagrebu vrijedan prinos baš Wagneroj obljetnici.

Program je bio takav. No ipak sam u Hrvatskoj, u Rijeci, obnovio i Verdijev Macbeth, u Zagrebu uspio realizirati Verdijeva Trubadura u novom kritičkom izdanju, kojega sam također dirigirao u Scali. U javnosti o tome nije bilo ni riječi, ali zadovoljan sam da su ansambli HNK-a upoznali i tu verziju. Bila je krajem listopada u Rijeci vrlo kvalitetna izvedba Verdijeva Requiema. A na internacionalnom Cervantesovu festivalu u Guanajuatu dirigirao sam i Verdijev gala-koncert te na Splitskom ljetu reprizu Verdijeva Nabucca.

U inozemstvu ste izvodili i djela hrvatskih autora!

U svakoj državi u kojoj sam radio postojao je opravdan zahtjev za izvođenjem domaćih djela. Smatrao sam i smatram da je njegovanje baštine i izvedba djela domaćih autora od najveće važnosti za kulturni identitet nekog naroda. Izveo sam gotovo čitav opus Jakova Gotovca. Zatim Papandopula, Brkanovića, Bersu, ali i Kelemena i Maleca, prema kojem imam poseban afinitet.

Niz godina bili ste šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a. Što istaknuto nosite u sjećanju iz tog razdoblja?

Orkestar je bio gotovo pred rasformiranjem kada sam ga preuzeo. Nisam mogao to odbiti. Radilo se o egzistenciji, ali i o nepopravljivoj šteti nestanka važnog orkestralnog tijela. Danas je to odličan orkestar, kadar svladati vrlo kvalitetno i najteže izazove. Pokazao je to najbolje posljednji koncert koji sam dirigirao, sa Schönbergovim Pelleas i Melisande, jednim od najkompliciranijih djela u simfonijskoj literaturi zbog vrlo kompleksnih kontrapunktskih linija. Zatim 2. čin Wagnerova Tristana i Izolde. Zbog smanjena broja pokusa činilo se da nismo imali nikakvih šansi svladati taj program. Orkestar ga je ipak izvanrednom energijom i zalaganjem skupa sa mnom svladao. Bio sam zaista duboko impresioniran tim rezultatom. Radio sam inače na onomu što je imanentno radijskim orkestrima, koji i mnogo snimaju, a to je proširenje obujma repertoara. Studirali smo raspon od Händela do djela nastalih u našim danima. Nastojao sam i prenositi svoja iskustva stečena u Evropi i svijetu o načinu izvođenja takvih djela. Bilo je to važno za orkestar, ali i za glazbenu javnost, jer smo na taj način, usprkos teškoj situaciji (dobar dio mog djelovanja bio je za vrijeme Domovinskog rata) bili stalno informirani o događajima na području glazbe u svijetu. Funkcija takva orkestra bitno je drukčija od filharmonijskih orkestara, koji se pretežno kreću standardnim repertoarom.

Otkako više niste čvrsto vezani ni uz jedan umjetnički ansambl, osim u Zagrebu dirigirate i u Rijeci i u Splitu pa imate pregled hrvatskoga glazbenog života. Kakvo je sadašnje stanje u hrvatskoj glazbenoj reproduktivnoj umjetnosti?

O stanju u hrvatskoj glazbenoj reprodukciji mogu govoriti uvjetno, na osnovi svojih iskustava u radu s ansamblima. Potrebna je velika upornost i umjetnička disciplina te potpuno poznavanje djela, o čemu sam prije govorio, da bi izvedbe odgovorile zahtjevima djela. Kod svih orkestara i ostalih ansambala (solista i zbora) osjetio sam veliku želju da se kreću u tim parametrima. Kako u Zagrebu, tako u Rijeci i Splitu. Mislim da takvo raspoloženje za kreativni rad moramo iskoristiti za zajedničko postizavanje etičke odgovornosti oživljavanja danih djela u skladu s namjerama skladatelja. Meni je osobito uvijek važno da dođem do takva rezultata izvedbe, da znam da je publika čula djelo onako kako je izlazilo iz njegova pera.

Godinama ste vezani uz naša dva najstarija ljetna festivala. Što bi trebalo da ti festivali opet budu ono što su nekada bili?

Mislim da naši festivali u Dubrovniku i Splitu moraju sadržavati svoje osobnosti mediteranskih gradova, ali isto tako i svoje posebne karakteristike. Festivala je sve više u svijetu i sigurno nije zanimljivo da svi sliče jedan drugomu po repertoaru i izvođačima. Primjera radi: Rimska opera nije propustila da u Wagnerovoj godini izvede Rienzi, posljednjeg rimskog tribuna Richarda Wagnera.

Kako našoj publici približiti novu glazbu?

Kada je riječ o odnosu publike prema suvremenom stvaralaštvu, nijednoga trenutka ne podcjenjujem interes publike za takva djela. Vrlo je važno kako se publici priđe i naravno da su vrhunske izvedbe. Izvodili smo Exemplu Ive Maleca. Autobiografsko djelo. Zamolio sam Maleca da prije izvedbe kaže publici nekoliko riječi. Rezultat je bio izvanredan. Sjajna koncentracija u gledalištu i na podiju.

Vaši neposredni planovi?

Radim sad u Splitu Mefistofelea Arriga Boita. Ta je opera genijalan incident u razvoju talijanske melodrame. S obzirom na posebne zahtjeve dramaturgije i odnosa genijalnog Goetheova stiha prema glazbi, studij mora sadržavati sve ono što sam kao slabost dosad susretao, a to je sadržaj i izraz riječi koja traži svoju glazbu za adekvatni izričaj. Veselim se tom izazovu.