Intimna kinetika diskutabilnoga svijeta

Damir Grubić (rođen u Šibeniku 1956, iako mentalitetski pravi Zagrepčanin) svakako je još jedno pjesničko otkriće, a svoj poetsko-tekstualni vrisak odlučio je objavljivati i aktualizirati u zreloj muškaračkoj dobi – uglavnom putem časopisa Poezija i u prvoj knjizi ljubavno obojenih pjesama Nebo je tvoja postelja i u drugoj, netom objavljenoj koju je kritika zapazila, pod naslovom Moja koža. Samo je slučajnost što je taj povjesničar umjetnosti i galerist (svojedobno dugogodišnji likovni kritičar u dnevnom tisku i kustos Strossmayerove galerije HAZU) prvobitno objelodanio svoje udvaračko-provokativne izljeve ljubavi, bez zašećerenih emocija – emitirajući užitak čitanja, i bez erotsko-seksualnih manipulacija. Zapaženo je tad da mu je eros ponajviše smješten u jeziku i preobrazbi njegove vladalačke mašte usred ljubavne zaigranosti, a to u njega razvidno podastire sklad intimne drame bez autoritativno seksoloških istupa, ili pak samorazornog izgaranja u žudnji i elegičnog te tugaljivog ljubavnog pesimizma i tragedije – emitirajući emotivni mir, ponekad sa semantičko konkretističkim zahvatima ne narušavajući osnovnu vertikalu smisla.

Dakle, osnovni su pjesnikovi poetikološki postulati ona rješenja koja su ponudili pjesnici s kraja 70-ih i početka 80-ih, a koja još ne zastarijevaju, već se dapače iznovice otkrivaju kao radni postupak mnogih pjesnika naše suvremenosti i koji su već pomalo zasićeni bizarnom izravnošću. Pred nama je pjesnik, kako sam jednom već napisao, koji bez predrasuda i afektivnih kočenja (osim onih koje pred njega postavlja jezična tvorba) intenzivno živi u sebi zakučast jezik, ali i živi tekući život. Na taj će način u njegovim pjesmama djelovati i ideje o općim pojmovima kao i jezična sredstva, odnosno njihova izmještena suvremena komunikacija.

U svojoj drugoj knjizi pjesnik i dalje ustrajava na koegzistenciji nekoga predmetnog hvatišta, instalirajući i pomični dekor svih stvari koje označuje i to s urođenim darom da poveže prividno disparatne fragmentacijske cjeline. Iako počesto okrenut sebi (empirijskom i logocentričnom subjektu) – od sebe će se i odmicati u dobro odmjerenoj samosvijesti o predmetnosti svijeta, zatim o „potvrdi života kao života“, no nikada ne zaboravljajući lijepe figurativne elemente – ne da ukrašava, već da skladno modificira svoja gledišta između nepovezanih stvari. Prostor je to u kojemu egzistiraju i ljudi i stvari i upravo će to omogućiti pjesniku da trodimenzionalno sagledava što je iza njih, što je ispod njih i ono što je u daljini. Transcendentna visina, kao četvrta dimenzija, zanimat će ga tek kao nešto nađeno u svijetu bez čega se ne može. Pjesnika, naime, zanimaju poznata mjesta i njihovo vječno kretanje, a to će u svakom slučaju rezultirati osjećajem njihove i njegove slobode kretanja. Kinetika je to diskutabilnoga svijeta i njegove zaklade sklada koju pjesnik neumorno, sebesvjesno i sladostrasno utjelovljuje, iznad svega u jezično operativnim, ali i raspjevanim zahvatima. Filigranska i proročki meditativna pjesnikova narav, možemo se ponad predočenog uvjeriti, uvijek pazi da ne „ispadne iz vremena“ – tu i sada, što se uzdiže u neku od lirskih vječnosti.