Drobniš i sitnež

Nihil faciamus irati! Ništa nemojmo činiti srditi! Iz kojega li mi je to mozgovnoga džepa iskočilo?! No kao i tolike druge latinske izreke, pohranjene tkozna kada u pamćenje, i ova je provjereno točna. Ipak, trebala bi dobiti i jednu važnu dopunu: ništa nemojmo činiti ni tužni, jer će tada i rezultat biti žalostan. I tuga nas može zakočiti jednako kao i srdžba. Posla bismo se trebali laćati zahvalno što ga još možemo obavljati, čista i jaka srca. Poziv, naravno, upućujem prije svega sebi.

Raspored građe u ovom članku odlučila sam ovaj put malo ispremiješati, no ipak ne tako da sve bude naglavačke (i u prividnom neredu ima sistema). Neću početi kao uobičajeno, od izvora, nego od kraja, dakle ne od osnovne riječi – u ovom slučaju glagola drobiti – nego od njegovih izvedenica. No ništa neću izostaviti. Nije nevažno ni vrijeme pisanja ovoga teksta. Pišem ga u onom blaženom međuvremenu između Božića i Nove godine, u tom nekoć najdražem mi odsječku godine, kada je Božić, kao glavni obiteljski blagdan u godini, već  prošao, a Nova je godina za mene već odavno lišena „velikih nada“ najluđe noći, pa je više i ne dočekujem (jer ako išta pouzdano znam, znam da će ona doći i sama). Po kasnom odlasku na spavanje, Silvestrovo bi mi moglo biti skoro svakoga radnog dana. Još mi je drob (trbuh) pun svakojakih delicija, još se od tolikih okusa nisu oporavili ni okusni pupoljci na jeziku ni crijevne resice. Okusi su se brzo smjenjivali, jedan je vrtoglavo slijedio drugi, treći, hitro su se i potiskivali, pa se čovjek – kako to uvijek biva – od svih tih đakonija i oblizeka poželi običnih, svakodnevnih, jednostavnih jela bez ikakvih kerefeka i dopadljivih aufpuca (njem. Aufputz, nakit, ures, ukras). Drob, dakle, treba potaknuti na aktivnost, ti organi (želudac, crijeva) moraju proraditi da organizam bude uobičajeno uravnotežen. Dok ti organi još mogu raditi, naravno. Jer jednom izvađeni iz tijela (npr. prilikom svinjokolje, kolinja), poslužit će u neke druge – pasivne – svrhe (ambalaža za prezvuršte / tlačenice, kobasice, krvavice), a drobnina / sitnina od kokoši za juhu.

U tvorbi riječi polazište je u ovom slučaju glagol, drobiti. Od njega se izvode sve imenice i pridjevi iz zajedničke porodice riječi. A osnovno značenje glagola drobiti jest usitnjavati krutu tvar u manje dijelove. Naravno da to izvan droba (ljudskoga i životinjskoga) rade razne drobilice, strojevi za drobljenje (obično ruda i/ili kamena za gradnju, izradbu betona, asfalta i sl.), no i drob – trbuh, utroba, trbušna šupljina s probavnim organima – zapravo je u tijelu, tehnički gledano, upravo takva drobilica. Drobu se može i tepati – prividno grubim augmentativom (rječnikom Goranova Franine Brdara), dròbina, ili na prvi pogled prepoznatljivim deminutivom (Jačice Šafrana), drobac (što može biti deminutiv, ali i ne mora; može biti i čovjek koji drobi, od čega je nastalo i prezime Drobac). Vjerovali ili ne, no drob ili drobnica mogli su i hodati! Nekoć su ta imena objedinjavala sitnu stoku, stoku sitna zuba (ovce i koze), za razliku od one „velike“ (krava i konja). Ukrajinska drobýna obuhvaća i one još manje životinje: živad, perad – kokoši, patke, guske. I za maleno čeljade kaže se drobnjak, što može biti i prezime (Drobnjak). Drobnina obuhvaća i utrobu i ponutrice / iznutrice. Od pridjeva o¸trъ, što znači unutra, iznutra, nastala je utroba, u kojoj se i nalaze unutarnji organi (koje jedemo kao iznutrice / ponutrice, a negdje utrobica i znači jetra).

Svatko bi dao ruku u vatru da je drobiž slovenska riječ. I jest, i to vrlo frekventna, jer čovjeku tako često ponestane sitnoga novca, sitniša. No možda će blago iznenađenje, uz jedva primjetno podizanje obrve, izazvati riječ drobiš / drobniš i u hrvatskom jeziku. Jer ona i u hrvatskom znači: ono što je drobno, sitno, usitnjeno, odnosno sitne stvari male vrijednosti, sitnice (uz, dakako, sitan novac, ali i malu, sitnu djecu, sitnež). Drobiš je i vrsta građevinskoga materijala, sitno nedrobljeno kamenje koje se ugrađuje u sredinu suhozida; drugo mu je ime škalja. U tekstovima Augusta Šenoe i Ante Kovačića i drobiš i sitnež (za malu djecu) još su bile sasvim obične riječi, npr. „Veliki gospodin već će se pobrinuti za sav onaj drobiš i sitnež štono se mota i plete, dere i drobulji po kući“. Zanimljiva je i riječ drobljen, koju bi svatko razumio kao glagolski pridjev radni, a ona je, lokalno, i imenica (gen. drobljena itd.). Znači mali komadić, mrvu, pa i čvršći komad mesa ili kruha u tekućoj hrani. Nekoć se večera starih ljudi često sastojala od komada kruha udrobljena u bijeloj kavi. Upravo su se takvi komadi, spremni za uron u bijelu kavu od umjetnih kavovina, divke, zvali drobljeni. Drobljenac pak – ako nije bio šljunak, tucanik, tučenac – ako se, dakle, odnosio na hranu, dobivao bi „carske insignije“; taj zdrobljeni omlet ili biskvit (u alternaciji i s krupicom), preliven malinovim sirupom, prozvan je carskim mrvicama; oznaku carski nije teško objasniti. U jedno već udaljeno poratno vrijeme (nakon Drugoga svjetskog rata) bila je to „hrana za bogove“, carska, koliko god njemačko ime šmarn sugeriralo bezvrijednost. A mrvice su ime dobile po tome što je sve bilo usitnjeno. Pa ipak, i sama riječ mrva – mala količina čega, komadić, uz daljnja umanjenja (mrvica, mrvičica, mrvičak) – u sinonimnom je odnosu s još jednom izvedenicom iz ie. korijena *dhrebh-, a to je droptina. Koliko god mrvice jezično potjecale od ie. korijena *mer-, što znači otirati, ogrepsti, i one same nastaju drobljenjem (kruh se mrvi / drobi), stanovitim trenjem i/ili grebanjem, usitnjavanjem.

Kako vidimo, drobiti i sve njegove izvedenice potječu od ie. korijena *dhrebh-, što znači usitnjavati, mljeti, lomiti, rezati na male komade, drobiti. Iz njega se izvode i imenice i pridjevi (drobljiv, onaj koji se može drobiti, i droban, malen, sitan). Drobne ptice – male, sićane – lako će se s tom paperjastom popudbinom vinuti u zrak. Ni zavirit’ u okanca drobna neće biti teško, pogotovo kad nas na to pozivaju lijepi domoljubni stihovi Đure Arnolda iz njegove Domovine (al’ da vidiš kako pogled vara / ded zaviri na okanca drobna). Ti će mi stihovi, kao kruna jedne zanimljive glazbene šetnje Mirogojem s neumornom Nadom Bezić,  ostati zauvijek povezani s čajem Kod veselog mrtvaca (pod tim imenom ne tražite ga u registru ugostiteljskih objekata, ondje se zove Mirni gaj), gdje je jedna mlađa žena bez pogreške i zastajkivanja izgovorila cijelu pjesmu naizust. Za stolom, bez pripreme, spontano, u znak sjećanja na glazbene velikane koje smo netom pohodili na njihovim posljednjim počivalištima. I napomenu koju je pritom izrekla doživjela sam kao samu po sebi razumljivu: moja je baka bila učiteljica i to se kod nje jednostavno moralo znati. Danas mi se i ta podrobnost (pojedinost, potankost, detalj) čini tako nestvarnom – da đaci uče napamet umjetničke i/ili narodne pjesme (a ne, bez razumijevanja, svekoliko školsko gradivo). Okance drobno – dobro pogođen spoj imenice i pridjeva. Jer ni to okance nije moglo biti „obično“ – malo, sitno. Moralo je biti drobno, s mjerom odabrano, s miljem iskazano.

Štošta sam vam dosad napričala, reći ću pravo – nadrobila. Jer glagol drobiti figurativno znači i to: pričati mnogo, pa i besmisleno, brbljati, naklapati, lupetati (kao jare na lupatak, za uveseljavanje društva da vam se drob trese od smijeha). No sve je to i ovako uđuture (tur. götürü, sve ujedno, ukupno, bez mjerenja), udrobljeno, mačji kašalj prema svršenim oblicima glagola drobiti, mrviti – zdrobiti, smrviti. Jer od njih oporavka više nema. Znače: uništiti, smlaviti, satrti. Može li siječanj, taj mjesec otrežnjenja, još ne biti onaj početni žrvanj koji će nas mljeti cijele 2014. godine?