Divlji kapitalizam i etičke dvojbe

Književnik Milan Osmak (1940) autor je proznog opusa u kojem se mogu naći knjige za čitatelje različitih naraštaja, ali on se kao pisac afirmirao u prvom redu prozom za mlađu publiku. No ono što je zajedničko svim njegovim romanima i zbirkama priča, bez obzira na to kojoj su čitateljskoj dobi namijenjene, jest pomorska tematika, kao okvir u kojem se odigrava životna pustolovina njegovih junaka u tinejdžerskim godinama, u mladosti i u zreloj dobi. Pa je tako maritimna tematika dominantna i u Osmakovu možda i najambicioznijem ostvarenju namijenjenu „odrasloj“ publici – njegovoj najnovijoj knjizi s ukupno deset novela okupljenih pod zajedničkim naslovom Ovce na južnom vjetru. Većina protagonista novela ne samo da „šeta“ iz teksta u tekst nego dobar dio tih likova poznajemo iz piščevih prethodnih knjiga, samo su se sada našli u novim okolnostima: ponešto su stariji, u nekim su drukčijim vezama, a pogotovo je drukčiji socijalni i ideološki okvir njihovih egzistencija. Budući da je Osmak pisac koji je u svojoj prozi uvijek volio biti blizak stvarnosti i bilježiti i naoko sitne pomake u njoj, čitatelj će u njegovim novelama jasno osjetiti gibanja i promjene koje nam je donijelo tranzicijsko doba.

Izd. Stajer-graf, Zagreb, 2013.

U noveli Tama u srcu govori o piratstvu uz obale Somalije, a svu zamršenost interesa spletenih oko toga svjetskog problema iskusio je njezin mladi i neiskusni protagonist Mario Hrvatić. On je Molotovljevim koktelom uništio piratski čamac i tako spasio brod zarobljavanja, ali taj njegov podvig kompaniji bi donio samo brige pročuje li se za njega. „Kokteli“ se naime smatraju defenzivnim oružjem, a osiguravajuća društva ne osiguravaju ratne ili naoružane brodove. S druge strane, vlasnici tereta inzistirat će na povećanom riziku robe koja se prevozi, samo da iznude manju vozarinu. A k tome, moglo bi se otvoriti i pitanje krivične odgovornosti, i to ne pirata, nego posade. Sve su to detalji koji, gledani iz kuta interesa kompanije, Mariovo spašavanje broda svode zapravo na neželjen, opasan čin. A interesi kompanije u svijetu u kojem vlada profit uvijek su u prvom planu.

Novele Ovce na južnom vjetru i Elegantno iskrcavanje zbivaju se u Sredozemnom moru, a u objema je glavni junak isti – kapetan Mirko Kučić. U prvospomenutoj noveli, jednoj od književno najuspjelijih, koja je „posudila“ naslov cijeloj zbirci (naslov metaforičan, višeznačan!), problematizira se pitanje ne samo prihvata afričkih imigranata u zemlje Europske Unije nego se postavlja i dilema treba li uopće spašavati te ljude kad dožive brodolom. Brod hrvatskoga brodara prevozi tristo ovaca za tuniskog naručitelja. U blizini Malte zadesi ih oluja, ali kapetan se ne želi skloniti u neku luku eda bi uštedio gazdi lučke pristojbe. Posada zapaža lađu pretrpanu Afrikancima koja tone. Kapetan, štiteći gazdine interese, ne želi ovce baciti u more da bi se oslobodio prostor za spašavanje brodolomaca, kako predlažu prvi časnik Kučić i kormilar Toni Negovetić, nego traži da se samo javi najbližoj postaji o brodolomu, a da oni nastave plovidbu. U međuvremenu kapetan nestaje, a potraga za njim ne daje rezultate; za to vrijeme posada spasi brodolomce. No tek sada nastaje problem: spašene ljude ne žele prihvatiti Italija, Malta, Tunis ni Libija. Osmak ističe da ga je na pisanje potaknulo „bešćutno ili licemjerno ponašanje pomorskih vlasti zapadnih mediteranskih zemalja“.

Naravno, većina novela govori o novoj socijalnoj slici Hrvatske, o tranzicijskom društvu u kojem vlada pljačka i korupcija, o posljedicama divljega kapitalizma i o etičkim dvojbama koje pred pojedinca postavlja razvoj stvari. Drugim riječima, pokazuje se kako egzistencijalna ugroženost rastače etička uvjerenja i čini ih sve rastezljivijima. To se jasno očituje u sudbini dvaju čitatelju već otprije poznatih likova, koji se u ovoj knjizi pojavljuju u pet ili šest novela kao glavni junaci ili likovi koji imaju važnu ulogu. Jedan je od njih Lošinjanin Toni Negovetić, pričuvni natporučnik i neuposleni branitelj; drugi je njegov najbliži prijatelj Zagrepčanin Karlo Smoljan, naftaški inženjer, sada građevinski poduzetnik i povremeni Tonijev poslodavac. Njih su dvojica bez stalna posla, nemaju egzistencijalne sigurnosti, žive od danas do sutra, i to je činjenica koja ih prisiljava na neke radnje koje ne smatraju baš časnima. Pa ipak ih rade, svjedočeći ovako o vremenu i okolnostima u kojima žive: „A tko, molim te, danas ne bi htio biti zericu pokvaren?“

 Tako Karlo, domišljati majstor sive ekonomije, organizira (ilegalni) lov na škampe i prstace i njihovu prodaju domaćim lokalima i stranim kupcima (Starac još more; Prstaci putuju u Trst); za velik novac Karlo kupuje informaciju od koćara o podmorskom arheološkom nalazištu i sanjari o kipu koji će pronaći i potajno prodati bogatom strancu za milijun eura (Kradljivci diskobola); u noveli „s ključem“ Herkulova batina, zanimljivoj ponajprije zbog opisa modela po kojem su u nas pojedinci zgrtali novac, Toni i Karlo rješavaju problem u koji su se sami uvalili: prijavljuju bogato nalazište amfora u Puli što ga je direktor firme koja je gradila podzemnu garažu htio zatajiti.

Gotovo sve novele sabrane u knjizi sadrže ljubavnu priču glavnoga junaka, koja se prepleće s drugim ključnim motivima, i to tako da ta priča kadšto izbija u prvi plan (posebno je dramatična ona u noveli Falit ćeš nam...), a kadšto je diskretna pozadina nekim drugim temama. Osmak je sklon realizmu, čak onom tvrdom, te je jasno da ni u opisima ljubavnih scena, ili ljubavnih maštarija protagonista nema mjesta romantici, pa ni kad su ženski likovi posrijedi. Poznavatelji Osmakova opusa znaju da je pisac još od svojih ranih tekstova nastojao razvijati vjerne, gotovo dokumentarističke opise pojedinih pomorskih pribora, alata, sprava, čamaca i brodica, uopće različitih aktivnosti vezanih uz more i podmorje. Vidljivo je to i u ovim njegovim novelama, recimo u tekstu Kradljivci diskobola, gdje se podrobno opisuju radnje vezane uz istraživanje arheološkog nalazišta, ili način na koji su antički Grci izlijevali kipove u bronci; pa opis uzgoja tuna u pokretnim kavezima u noveli Falit ćeš nam... itd.

Osmak se također već davno znao referirati na pojedine književne tekstove ili pisce (Ribohvatanje i ribarsko mudrovanje; Tajanstveni otoci; Mario: petnaestogodišnji kapetan), a slične signale nalazimo i u naslovima novela u najnovijoj knjizi: Tama u srcu; Starac još more; Poručniku nema tko da piše. A osim J. Conrada, E. Hemingwaya i Garcíje Márqueza čitatelj će u nekom citatnom ili drugom obliku naći i W. Shakespearea, J. Londona, D. H. Lawrencea, J. Joycea... Posezanje u književnu tradiciju, osobito stranu, nije samo autorov znak priznanja klasicima i uzorima nego i iskušavanje načina na koji ti stariji tekstovi ili pisci mogu sudjelovati u oblikovanju njegove proze. A za Osmaka se može reći da je u okviru naše suvremene proze jedan od najboljih znalaca i najustrajnijih pisaca maritimnih tema.