Vijenac 518

Druga stranica

IN MEMORIAM MILAN HORVAT (1919–2014)

Dirigent oštrih poteza

Maja Stanetti

Milan Horvat, dirigent koji je u višedesetljetnoj karijeri uredno obilježio barem dva desetljeća ovdašnjih orkestralnih, a djelomično i opernih nastojanja, nakon duge i teške bolesti, kako se to obično kaže, preminuo je na Novu godinu 2014. Je li simbolično ili ne, pokazat će se.

 


Milan Horvat posljednji je put ravnao Zagrebačkom filharmonijom s devedeset godina, 2008.

 

 

Pucice!, pogladivši nas po obrazu, jednom je prilikom kazao kada su se tada „vremešne“ gospođe – trideset i koju plus – došle javiti još vremešnijem Maestru nakon jednoga koncerta. Bilo je to prije dvadesetak godina. Nešto nas je maestro Milan Horvat neizravno naučio i svojom „skalpelskom pameti“. Ponajprije tu je bila preciznost u njegovu čitanju teksta, a istančani kriteriji u njegovoj su karijeri krasili vodstva dirigenta koji je u 95. godini preminuo u Austriji, gdje je živio dugi niz godina. Maestro Horvat bio je aktivan sve dok mu je to zdravlje dopuštalo. U visokoj dobi rijetko se i teško pokretan, ali i s nesagledivom voljom, pojavljivao na koncertnom podiju. Bio je dirigent duge karijere i nepresušne radinosti, nepromjenjivih visokih kriterija.

Milan Horvat rođen je u Pakracu 1919. i nagnuće prema glazbi dovelo ga je i na studij klavira kod Melite Lorković i Svetislava Stančića u Zagreb, gdje je diplomirao godinu po završetku Drugoga svjetskog rata. Dirigiranje je učio privatno kod Sachsa i Zauna. Već su mladi dani uputili na to da je bila riječ o iznimno organiziranoj i ambicioznoj osobi s jasnim glazbeničkim namjerama. 

Kao što je to i sada običaj, da se mora završiti i neki pošteni „zanat“, mladi Milan Horvat je diplomirao, doktorirao na pravnom fakultetu i zatim ga – napustio. Uglavnom, svaki mladi dirigent započinje sa zborom pa je Horvat tako bio dirigent Zbora tadašnjega Radija Zagreb, dirigent orkestra Radiostanice, a dvije godine poslije u strelovitim usponu i Državnog simfonijskog orkestra, koji je u tim poslijeratnim godinama dobio i aktualni naziv Zagrebačke filharmonije, a sa sastavom ga je vezalo, ni više ni manje nego šezdesetak godina suradnje. Bio je i Filharmonijin doživotni počasni šef dirigent. Tu je poziciju iskoristio da svojim autoritetom zaštiti visoke kriterije izvedbe.

Na međunarodnom putu Milan Horvat se za ondašnje vrijeme hrabro otisnuo do Dublina, a maestrove su postaje vječnoga radnika, glazbenika široke kulture i ambicije, vodile i do tada upravo osnovana Simfonijskog orkestra Austrijskog radija, gdje je godinama bio šef. Slijedila su gostovanja u gotovo svim zemljama od juga do sjevera Europe i neizostavne mu Hrvatske, a dirigentski su ga putovi vodili i preko Oceana, u Sjedinjene Države. Organizatori su s izborom Milana Horvata bili sigurni da ne mogu pogriješiti. Horvat je snimao i za mnoge sada već neke i nestale gramofonske tvrtke: Deccu, Deutsche Gramophon, Philipps... i dakako, za Jugoton u razdoblju svojedobne raznorodne i rastuće produkcije. Maestro je bio poželjan i pouzdan dirigent, a osobit prinos svojom ambicijom, predanošću i autoritetom oštrih poteza dao je sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, u naponu dirigentskih snaga i karijere. Bio je na čelu pouzdanih izvedbi. Svakako bi morao ostati zapamćen i u novoj globalnoj kulturi vrtuljka gdje je navodno sve poželjno. Zbog iskrena odnosa prema glazbi u okviru vlastitih utemeljenih svjetonazora. Snimke će o tome ponešto moći svjedočiti. Milan Horvat trebao bi biti putokaz poštena i teško stečena zanata.   

Vijenac 518

518 - 9. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak