Bijeg od nasilja

Već pri uvidu u tematski sklop novoga filma hrvatskoga redatelja i scenarista Lukasa Nole naslovljena Šuti posve je razvidna i njegova društvena angažiranost. Jer taj je domaći autor odlučio razraditi temu obiteljskoga nasilja, istodobno se služeći istinitim predloškom. Prisjetimo li se da je to ostvarenje šesti dugometražni uradak u bogatom Nolinu stvaralačkom opusu, jasno je da barem ukratko možemo uspostaviti i poveznice s ranijim djelima koja variraju i u žanrovskim ili stilskim smjernicama, ali i u kvalitativnim dosezima. I zamalo da bismo ta ostvarenja mogli podijeliti u suprotstavljene parove, upravo zbog činjenice da se kronološki i stilski grupiraju u različitim stilskim i motivacijskim smjerovima. Tako televizijsku dramu Svaki put kad se rastajemo (1994) i igranofilmski dugometražni prvijenac Rusko meso (1997) određuje razdoblje Domovinskoga rata.

No ako u televizijskoj drami Lukas Nola rekonstruira istinitu priču ratnih izbjeglica postavljajući je istodobno i na arhetipskim temeljima niza sličnih sudbina, kao i uz individualnu nadgradnju središnjih likova oca i kćeri koji se pokušavaju snaći u Zagrebu, u igranofilmskom se prvijencu oslanja na obrasce kriminalističkoga filma i trilera smještajući u središnjicu ubijenu prostitutku i njezinu sestru koja se hrabro upušta u istragu za sestrinim ubojicom. I dok se televizijski uradak zbog univerzalnosti može sagledati čak i u postulatima mitskoga u odnosu na izbjegličku egzistenciju, Rusko meso povlači i usporedbe s utjecajima Davida Lyncha u glasovitom TV-serijalu Twin Peaks. Taj je osvrt spram američkih utjecaja u sljedećim filmovima zamijenjen Nolinim uranjanjem u nasljeđe ruskoga filma poglavito znamenitoga Andreja Tarkovskoga. Nebo, sateliti (2000) i Sami (2001) hermetična su ostvarenja ne baš bliska širem gledateljstvu.

Film Šuti najzrelije je ostvarenje Lukasa Nole

U početku ratna drama, Nebo, sateliti istodobno su slojevita rekonstrukcija biblijskoga epskoga spektakla te ujedno interpretacija evanđeoskih izvornika. Posrijedi je vrhunac Nolina stvaralaštva kao i jedan od vrhunaca među filmovima o Domovinskom ratu. Sami su pak postapokaliptična art-drama čiji kontekst odražava i nasljeđe ruske znanstvenofantastične književnosti. Naposljetku, Pravo čudo (2007) i Šuti posve su različiti upravo zbog činjenice da prvo uradak prema nizu kritičkih osvrta znači i najnižu kvalitativnu točku opusa Lukasa Nole, dok je Šuti zasigurno najzrelije ostvarenje u njegovoj karijeri. Kritičkom osvrtu spram sinkretističkih iscjelitelja koji se postajući lažni proroci jagme za slavom i novcem u Pravom čudu zasigurno nedostaje raskošnijega scenarističkog i društvenog konteksta te svrhovitije redateljske izvedbe pa ni smještanje u zamalo mitsko okružje otoka ne može dosegnuti potrebno simboličko značenje. S druge strane, percepcija je obiteljskoga nasilja u Šuti promišljeno razrađena i temelji se, kao što je navedeno, na istinitim postavkama, upotpunjenim zasigurno temeljitim istraživanjem tematske građe kao i autorskom razradom motiva prijemčivom i gledateljstvu. I baš kao što je glasoviti američki neprilagođeni redatelj Samuel Fuller ustvrdio da nijedan ratni film usprkos mogućem naturalizmu ne može svjedočiti o ratnim užasima, tako i Lukas Nola tvrdi da ni Šuti unatoč razvidnome realizmu ni izdaleka nisu tjeskobni kao što to može biti stvarno obiteljsko nasilje.

Smještajući u središnjicu protagonisticu Bebu (izvrsna Tihana Lazović), koja je dijelom temeljne disfunkcionalne obitelji, a nastoji zasnovati i vlastitu, Lukas Nola je i scenaristički i redateljski oblikovao snažnu filmsku građu. Dapače, građu što izravnošću iskaza u gledateljevoj percepciji ostavlja i mučan dojam. Protagonistica nastoji izmaknuti nasilju počinjenu u obiteljskoj zajednici, ali i pokušava ostvariti emotivno zajedništvo pošteđeno ponavljanja nasilnih djela. Nola je jasno razlučio psihološke i društvene uvjete nasilja koje čini otac (Milan Pleština), a trpeći podnosi i majka (u nadahnutoj izvedbi Lane Barić). Neupitno je da su sve nagrade kojima su ovjenčani članovi glumačkoga ili izvedbenoga postava filma sasvim opravdane, jer nagrađeni su pojedinci precizno dosegnuli visoke kvalitativne razine. Uz njih možemo naznačiti i sugestivno variranje eksterijera i interijera koje je dosljedno oslikano snimateljskim radom Mirka Pivčevića, čiji je učinak bitan u gledateljevu opažajnom sklopu ugođaja i raspoloženja. Produkcijski dizajn i scenografija Ivana Veljače te kostimografija Ane Savić Gecan dostojan su evokativni segment slikovnosti građe filma s nizom dojmljivih glumačkih osobnosti, od prokušanih do sasvim svježih uz isticanje Tihane Lazović i Lane Barić, koje zamalo ukidaju granice unutarprizornoga i gledateljeve percepcije. Podjednako, Milan Pleština se, nakon Šegrta Hlapića, još jednom nalazi u ulozi antagonista, dok Živko Anočić proširuje svoja glumačka obzorja.

Redateljski su postupci Lukasa Nole uglavnom primjereni zadanoj građi i tematskome sklopu. Izborom planova vodi se gledateljeva recepcija prikazanoga, a podjednako je uočljivo i da Nola gledatelju većinom ne nameće prosudbe o zbivanjima već mu dopušta da samostalno donosi zaključke. Film Šuti zrelo je djelo Lukasa Nole koje, nadajmo se, zaključuje i stvaralačka vrludanja pa ga uz Nebo, sateliti vrednujemo kao ponajbolje u dosadašnjoj karijeri.